Od babine postelje do ratne bolnice: Životne lekcije koje su oblikovale Ismeta Gavrankapetanovića

Nije mogao ni sanjati da će čovjek kojeg je upoznao u očevom društvu jednog dana postati predsjednik države, a da će on biti njegov lični ljekar

Postoje uspomene koje čovjek nosi cijeli život. Za prof. dr. Ismeta Gavrankapetanovića, direktora Opće bolnice „Prim. dr. Abdulah Nakaš“ u Sarajevu, među njima su njegov babo Munir i rahmetli Alija Izetbegović.

Munir Gavrankapetanović bio je građevinski inženjer, pisac, muslimanski aktivista i politički zatvorenik. Rođen 1928. godine, uhapšen je 1949. godine u Zagrebu, gdje je studirao građevinarstvo. Njegov život obilježili su zatvori, bolest i patnja, ali i istrajnost u uvjerenjima kojima je bio posvećen.

Očeva bolest značajno je utjecala na odluke Ismeta, Farisa i Fatime da im medicina bude životno opredjeljenje.

– Babo je bio bolestan otkad znam za sebe. Od 1973. bio je nepokretan, a od 1977. na postelji. U porodicama su majke bivale kući, a očevi na poslu. Kod nas je bilo drugačije. Majka Fikreta je radila, a babo, iako bolestan, brinuo se o našem odgoju – prisjeća se on.

Odrastanje na Bistriku

Ismet je odrastao uz oca koji ga je učio čovječnosti, dobročinstvu, radu, marljivosti i odgovornosti. U porodičnu kuću na Bistriku dolazili su Munirovi prijatelji. Među njima i Alija Izetbegović.

– Alija je redovno dolazio, gotovo svakodnevno mome babi Muniru – prisjeća se Ismet u razgovoru za „Avaz“.

Kao dječak sjedio je u uglu sobe i slušao njihove razgovore. Nekada mu se, kaže, činilo da nije ni disao, samo da bi čuo svaku riječ. Tada nije mogao ni sanjati da će čovjek kojeg je upoznao u očevom društvu jednog dana postati predsjednik države, a da će on biti njegov lični ljekar.

Godine su prošle, a život je spojio Ismeta i Aliju na drugačiji način. Bilo je to 10. septembra 2003. godine kada ga je Bakir Izetbegović rano ujutro pozvao i kazao da je njegov babo pao u kući. Ismet je otišao po njega. U maloj i skromnoj sobi ležao je Alija. Kada je vidio povrede, predložio mu je da odmah odu u bolnicu. Alija je pristao, ali pod jednim uvjetom – da ide kod Ipeta. Tako ga je zvao. Za Gavrankapetanovića je to bio trenutak posebnog ponosa.

– Predsjednik Alija, čovjek koji je dolazio mom babi, babin brat i drug, želio je da upravo ja brinem o njegovom zdravlju – govori nam Ismet koji se mjesec nije odvajao od njega.

Snaga ga fascinirala

Dane i noći provodili su u bolnici, a tokom dugih noćnih razgovora Ismet je slušao predsjednikove savjete i iskustva. Jednu Alijinu rečenicu posebno je zapamtio: „Bosna i Hercegovina je mnogo važnija od moga zdravlja i moga srca“. I danas govori o njemu s posebnom emocijom. Kaže da je Alija imao rijetku vedrinu i da je bio čovjek čija je snaga fascinirala.

– Smjestio sam ga u srce, pokraj moga babe – kaže Gavrankapetanović.

Danas, kada govori o svom babi Muniru i predsjedniku Aliji, govori zapravo o vrijednostima koje su obilježile njegov život. Ocu je ostao zahvalan za lekcije o dobročinstvu, radu i čestitosti. Aliji za razgovore, savjete i ljubav prema Bosni i Hercegovini.

– Trudio sam se i trudit ću se do kraja svog života svim svojim bićem da budem dostojan učenik Hipokrata, velikih učitelja kroz historiju medicine, ali i dostojan sin svoga oca Munira. Želim da je Bog dragi zadovoljan sa mnom i da tako obavim svoju misiju na ovome svijetu – zaključuje on.

Suze su same tekle

Uz uspomene na oca i Aliju ostale su i ratne godine. Kao ljekar i načelnik saniteta Armije RBiH, Ismet je četiri godine liječio ranjene i bolesne u najtežim uvjetima. Jedno ratno iskustvo nikada nije uspio zaboraviti. U avgustu 1992. godine operirao je teško ranjenu trudnicu. Nije bilo struje. Operacija je rađena pod svjetlošću uljane lampe. Žena je bila u sedmom mjesecu trudnoće i ponavljala je samo jednu molbu: da spase njeno dijete. Ljekari su uradili sve što su mogli, ali su izgubili i bebu i majku. Ismet se tada sklonio u jednu prostoriju da ga niko ne vidi. Suze su same tekle.

Avaz.ba