Od “bebe iz kontejnera” do milionera

Samo nekoliko sati po rođenju Fredija Figersa (Freddie Figgers) majka je bacila u smeće. Rečeno mu je da je bila ovisnica o narkoticima i da nije mogla brinuti o njemu, ali je nakon što je pronađen odmah zbrinut kod hranitelja.

Danas su oni njegovi roditelji i na papiru, a put od “bebe iz kontejnera” do uspješnog mladog biznismena odlučio je podijeliti sa cijelim svijetom.

– Moji hranitelji su tokom svog života prihvatili više od stotinu djece, ali ja sam bio jedno od dvoje koje su usvojili. Bližili su se 70-oj, pa dio planova za budućnost baš i nije bilo usvajanje novorođene bebe, ali pošto su vidjeli kroz šta sam sve prošao, nisu željeli da prođem kroz sistem njege. Živjeli smo u gradiću na Floridi gdje svi sve znaju, pa su djeca u školi čula moju priču čak i prije mene – ispričao je on za “Guardian”. 

Vršnjaci su ga maltretirali, nazivajući ga “bebom iz kontejnera”.

– Tada sam morao da razgovarati s ocem. Kad sam imao 10 godina rekao mi je u kakvim okolnostima sam rođen. Mislio sam: “Da li me je neko zaista bacio? Da li sam smeće ili osoba?”. Sve to mi je dugo smetalo, ali prevazišao sam. Imao sam majku i oca koji su me voljeli – kaže Fredi.

Starost njegovih roditelja značila je drugačije djetinjstvo, prenosi “Srbija Danas”.

– Moj otac nije mogao igrati fudbal sa mnom, pa sam se zainteresovao za tehnologiju. Čitao sam enciklopedije od korica do korica. Bili smo siromašni, obilazili smo luksuzne prodavnice u potrazi za stvarima koje su odbacili. Kada sam imao osam godina, otac mi je kupio polovni Mekintoš na buvljaku. Nije radio, ali sam uspio da ga rastavim i popravim, poslije 50 pokušaja – dodaje Figers.

Kako je i dalje bio maltretiran, računari su bili njegov spas. To ga je odvelo do računarske laboratorije u školi i podstaklo da započne sopstveni posao, popravljajući kompjutere.

Prva zarada sa 14 godina

– Sa 12 godina dobio sam prvi posao. Radio sam poslije škole u gradskoj kući kao računarski tehničar. Pomogao sam u razvoju protokola Internet usluge, gurao sam svoju strast do krajnjih granica. Naučio sam sve što sam mogao i do 14 počeo da programiram, dva dana sam sjedio za računarom i nisam bio ni gladan. Dopalo mi se – kaže Figers.

Otprilike u to vrijeme, otišao je na putovanje s crkvom kako bi, kao volonter, pomogao u oporavku obližnjeg grada nakon što ga je pogodio tornado.

– Pomagao sam u autosalonu. Njihovi dokumenti su odletjeli u vazduh, pa sam im osmislio bazu podataka. Kada sam se vratio kući počeo sam to da radim i za druge firme. Dobro sam zarađivao sa 14 godina, ali sam uvijek štedio znajući da želim da imam svoju kompaniju za telekomunikacije – svjedoči Fredi.

Kada je imao 17 godina, njegovom ocu je dijagnostikovana demencija. Usred noći izašao bi iz kuće i šetao po više kilometara. Zaboravio bi da obuče košulju i pantalone, ali uvijek je imao obuvene cipele.

– Uzeo sam jednu i ugradio u đon pločicu koja je imala zvučnik i senzor. Tako sam mogao da proverim gdje je kada ode od kuće, a moj glas bi se čuo sa njegove pločice. Objasnio sam jednoj firmi sa kojoj sam sarađivao šta sam napravio i oni su bili oduševljeni. Kupili su uređaj od mene za 2,2 miliona dolara – kaže Figers.

Oduvijek je želio ocu kupiti ribarski brod o kojem je sanjao.

– Umro je poslije manje od 48 sati nakon što sam dobio taj novac. Umjesto toga, uložio sam svaki peni u stvari koje bi pomogle drugim ljudima kao što je mjerač za dijabetičare koji deli rezultate putem “Bluetooth” – objašnjava.

Figers sada ima 31 godinu i izvršni je direktor kompanije “Figers Communication” i fondacije koja pomaže djeci u hraniteljskim porodicama.

– Za Božić kupimo 25.000 bicikala i poklanjamo ih. Sve dugujem svojim roditeljima, jer su mi pokazali saosjećanje i da imam dobre ljude oko sebe. Nikada nisam čuo oca kako viče. Umro je 2014. godine, ali još dok sam bio dijete, znao sam da je to taj par cipela u kojima želim da koračam – zaključuje mladić.