eu
AUTOR: H.D.
DATUM: stu 14, 2021 @ 7:20
KATEGORIJA: BiH / Vijesti
FIXGEHALT

Od Bosne do Belfasta i Bjelorusije, tvrde nacionalne granice se vraćaju na najgori mogući način.Ta alzaška lekcija bila je o granicama – da im ne smiješ dopustiti da dijele ljude, a svakako ne smiju ubijati da bi ih prekrojili, piše Bloomberg.

NER FIT

Umjesto toga, bolji način bio je učiniti granice sve irelevantnijim, zapravo gotovo nevidljivima, tako da ljudima ne bude važno na kojoj će biti strani. 

Podsjetimo da su Alzašani (Elzašani), germanski narod alemanskog porijekla nastanjen u francuskoj regiji Alsace (Elsass) između Vosgesa i njemačke granice u departmanima Bas-Rhin i Haut-Rhin. ) kao i mnogi drugi Evropljani, proveli velik dio svoje prošlosti u prolazu, suparničkih sila. 

Sa izvornim njemačkim dijalektom, postali su Francuzi u 17. stoljeću, Nijemci u 19., zatim su promijenili stranu još tri puta u 20. vijeku – svaki put nakon rata. Mogli biste živjeti cijeli život u istoj kući u Strasbourgu i stalno mijenjati državljanstva – kao i ukopavati poginule očeve, braću i sinove.

Tekst se nastavlja nakon reklame

Pedesetih godina prošlog stoljeća Francuska i Njemačka, uz snažnu podršku Italije i Skandinavije, konačno su odlučile okončati ovo ludilo. Zakopali su ratne sjekire, dogovorili se da više nikada neće osporiti granice, a zatim su ih počeli činiti nevažnim. Tu dinamiku nazvali su “sve bližom unijom”.

S vremenom je to dovelo do blagodati kao što su zajedničko, a zatim i jedno tržište; Evropska zajednica, zatim Unija. Stvoreno je područje potpuno neograničenih putovanja bez pasoša, bilo za turizam ili svakodnevna putovanja. 

Čak je i Švicarska, koja formalno nije u EU, dio ovog schengenskog prostora. Kao rezultat toga, Alsašani sada sjede u srcu prosperitetne transnacionalne mega-regije koja se proteže u dijelovima Francuske, Njemačke i Švicarske.

Zaneseni postnacionalizmom

Ne razlikuje se od područja s tri države New Yorka, New Jerseyja i Connecticuta, osim s više zastupljenosti u Ujedinjenim narodima. 

Evropljani koji žive u blizini Mulhousea, Freiburga ili Basela žive, rade i igraju se u svojoj zajedničkoj tronacionalnoj metropolitanskoj regiji Gornje Rajne kao da su svi dio iste zemlje ili nijedne.

Zaneseni svojim postnacionalističkim pristupom, Evropljani su posvuda pokušali popularizirati. Često je djelovalo. To je definitivno pomoglo u smirivanju Sjeverne Irske. Sve dok su Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo bile članice EU-a, unionisti i republikanci mogli su se osjećati povezani sa svojom domovinom koju su odabrali, s obzirom da nijednog od njih nije razdvajala nikakva vidljiva granica.

Alzaški način bio je posebno koristan nakon što se nekoliko nacija koje su prije bile iza željezne zavjese pridružile EU. 

Srednja Evropa je mješavina etniciteta i nacionaliteta. No, zahvaljujući propusnim granicama, sve to više nije predstavljalo velike probleme. 

Devedesetih godina, kada se Jugoslavija raspala i ušla u spiralu etničkog čišćenja i rata, Evropljani su to vidjeli kao atavistički povratak. 

Uz pomoć američke sile, na kraju su pacificirali Balkan, i opet ponudili alzaški put kao rješenje Srbima, Bosancima, Crnogorcima, Kosovarima i drugima. Jedan vodeći think-tanker nazvao je to Pax Europeana. 

Implicitna pogodba EU-a bila je slijedeća: vi, Balkanci, dobro se odnosite prema svim svojim ljudima, bez obzira na kojoj se strani ovih novih granica našli. Zauzvrat ćemo jednog dana primiti i vas u naš klub, tako da tvoje granice, kao i naše, više nisu važne.

Optimistični zbog svog dobrog posla, EU je pokušala još više izvoziti alzaški način. Godine 2009. ponudila je takozvano Istočno partnerstvo šest nacija koje su se izašle iz bivšeg Sovjetskog Saveza — Bjelorusiji, Ukrajini, Moldaviji, Armeniji, Azerbajdžanu i Gruziji. 

Poruka je bila: Ne možemo vas učiniti članovima, jer bi Rusija bila uznemirena, ali ako prihvatite Pax Europeana, možemo učiniti život boljim za sve nas.

Koliko se ovo evropsko razmišljanje danas čini dalekim, relikt nevinog — ili naivnog — doba. Posljednjih godina vraćaju se stare granične ograde, zidovi i žice. A čini se da se tempo atavizma ubrzava.

Stari demoni i krhki mir

Kada se 2015. pojavilo više od milion izbjeglica, članice EU poput Mađarske instinktivno su zatvorile svoje granice bodljikavom žicom. Kad je pet godina kasnije izbila pandemija, zemlje EU zatvorile su svoje druge granice. 

Na sjeverozapadu Ujedinjeno Kraljevstvo napustilo je EU, ponovno otvorivši tu borbu oko granice s Irskom. Na jugoistoku je ratoborna Rusija već zgazila granice Ukrajine, a sve zemlje Istočnog partnerstva su se, na ovaj ili onaj način, oprostile od Pax Europeana.

Bjelorusija se iz latentne, pretvorila u otvorenu diktaturu, onu koja cinično koristi svoje granice kako bi izbjeglice pretvorila u taoce. 

Na Balkanu se vratio bauk etničkih sukoba i graničnih sporova, dijelom zbog razočaranja neiskrenošću EU u pogledu budućeg članstva . Srbija i Kosovo su užasnuti, a visoki izaslanik EU je zabrinut da bi se čak i krhki mir u Bosni mogao narušiti.

Za našeg života, Evropa je trebala je protjerati svoje stare demone. Umjesto toga, čini se da tjera svoje bolje anđele. Čini se da nema rješenja, samo čitamo naslove i čudimo se. Makar, Barem ćemo uvijek možemo imati Alzas.

LIDER