Od Cvetkovića i Mačeka do Karađorđeva: Neuspjeli pokušaji podjele BiH

Predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetković i vođa Hrvatske seljačke stranke Vlatko Maček potpisali su 26. augusta 1939. godine sporazum koji je u biti sadržavao dvije tačke: osnivanje koalicione vlade Cvetković–Maček i osnivanje Banovine Hrvatske.U državno-pravnom smislu sporazum je izražen donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj, koja je obnarodovana istog dana kada je potpisan sporazum, 26. augusta 1939. godine.Sporazum i rješenje “hrvatskog pitanja” izvedeni su potpuno na račun Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka. Prema Uredbi o Banovini Hrvatskoj u njen sastav ušle su dotadašnja Savska i Primorska banovina te kotarevi Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica.Budući da su Primorskoj banovini odranije pripadali znatni dijelovi Bosne i Hercegovine, u sastavu Banovine Hrvatske našlo se trinaest bosanskohercegovačkih kotara. To su bili: Brčko, Bugojno, Derventa, Duvno, Fojnica, Gradačac, Konjic, Livno, Ljubuški, Mostar, Prozor, Stolac i Travnik. Time je izvršena dalja podjela Bosne i Hercegovine i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva.Razgraničenje Banovine Hrvatske s preostalim teritorijem Drinske, Vrbaske i Zetske banovine izvršeno je uz pretpostavku da Bošnjaci uopće ne postoje, odnosno da ne žive na tim prostorima. Uredbom o Banovini Hrvatskoj, odnosno njenom realizacijom, izvršena je temeljna revizija Oktroiranog ustava iz 1931. godine.Uspostavljanjem Banovine Hrvatske konačno je napušten šestojanuarski koncept narodnog i državnog jedinstva te vještačka ideja “jugoslavenskog naroda”.Velikosrpski krugovi odmah su istupili s idejom da se nasuprot Banovini Hrvatskoj formira srpska banovina, pod nazivom Srpske zemlje. Prema sačuvanom Nacrtu uredbe o organizaciji banovine “Srpske zemlje”, u njen sastav ušle bi teritorije Vrbaske, Drinske, Zetske, Dunavske, Moravske i Vardarske banovine, a sjedište bi joj bilo u Skoplju.Po toj koncepciji dotadašnja Dravska banovina postala bi Banovina Slovenačka. Takvo unutrašnje preuređenje države, koje se trebalo postepeno ostvarivati, sadržavalo je u sebi određene elemente federalizma.Preuređenje države trebalo se ostvariti na potpunu štetu Bosne i Hercegovine, koja je u svim planovima tog preuređenja negirana kao povijesna, politička i državnopravna cjelina. Sporazum o Banovini Hrvatskoj, s planovima o banovini “Srpske zemlje”, nisu nudili nikakva konačna rješenja državnopravnih i unutrašnjih teritorijalnih pitanja tadašnje Jugoslavije.Svojom neodređenošću i nedorečenošću rješenje s Banovinom Hrvatskom samo je otvorilo cijeli niz drugih pitanja i problema. Njihovo rješavanje presječeno je izbijanjem rata, početkom aprila 1941. godine.I nakon smjenjivanja Milana Stojadinovića krajem 1938. godine, JMO je ostala u novoj vladi Dragiše Cvetkovića. Čim se tokom 1939. godine doznalo da Cvetković, po ovlaštenju princa Pavla Karađorđevića, pregovara s Vlatkom Mačekom o stvaranju zajedničke vlade i osnivanju Banovine Hrvatske, Mehmed Spaho upozorio je Cvetkovića da se ne čine koncesije na račun Bosne i Hercegovine.Nakon iznenadne smrti, ili ubistva Mehmeda Spahe, 29. juna 1939. godine, neposredno prije zaključenja sporazuma Cvetković–Maček, na čelo JMO došao je Džafer Kulenović.Osnivanjem Banovine Hrvatske veliki dijelovi Bosne i Hercegovine našli su se u njenom sastavu, čime je Bosna i Hercegovina praktično podijeljena. U novembru 1939. godine Džafer Kulenović dao je uime JMO izjavu kojom traži da se uz hrvatsku, srpsku i slovenačku, kao četvrta formira “bosanska banovina”, u historijskim granicama Bosne i Hercegovine.Izjava je dovela do rascjepa s Cvetkovićem i Mačekom, odnosno do istupanja predstavnika JMO iz njihove koalicione vlade.Potpisivanje sporazuma Cvetković–Maček i osnivanje Banovine Hrvatske, čime je izvršena podjela Bosne i Hercegovine, izazvali su nezadovoljstvo i oštru reakciju Bošnjaka. Tadašnje bošnjačko političko vodstvo oživljava staru ideju autonomije Bosne i Hercegovine.U svim krajevima Bosne i Hercegovine održavaju se protestni zborovi i skupovi na kojima Bošnjaci traže autonomiju. Tom pokretu za autonomiju Bosne i Hercegovine pridružuju se sva bošnjačka društva i organizacije.Odlučno se traži istupanje iz vladajuće koalicione Jugoslovenske radikalne zajednice i ponovno osnivanje posebne bošnjačke političke stranke. Na svojim protestnim skupovima Bošnjaci jednoglasno traže preko svojih društava i ustanova da se prilikom daljeg preuređenja države uspostavi Bosna i Hercegovina u svom historijskom opsegu, kao posebna ravnopravna jedinica.Ta složena politička previranja među Bošnjacima nametala su potrebu uspostavljanja jedne jedinstvene organizacije koja bi usmjeravala kretanja i zahtjeve za autonomijom Bosne i Hercegovine. S tim ciljem održan je u Sarajevu 30. decembra 1939. godine skup predstavnika svih bošnjačkih političkih, kulturnih i vjerskih društava i ustanova.Na tom skupu konstituiran je Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, sa zahtjevom da se svuda osnuju mjesni odbori za autonomiju. U okružnici se ističe da su Bošnjaci primili i pozdravili sporazum Cvetković-Maček, ali se u njemu nije vodilo računa o težnjama Bošnjaka i općenito bosanskohercegovačkog stanovništva.Izvršni odbor ujedno uvjerava da autonomna Bosna i Hercegovina ničim ne može ugroziti interese drugih, pa u tom smislu poziva sve ostale političke stranke u Jugoslaviji da pristupe Pokretu za autonomiju Bosne i Hercegovine.Srpski političari odmah su najoštrije istupili protiv svake ideje autonomije Bosne i Hercegovine. Oni su smatrali da to ugrožava njihov projekat okupljanja srpskih zemalja i srpsku političku prevlast u državi.Osim toga, Hrvatima je, po njima, učinjeno previše ustupaka. Maček i drugi hrvatski političari nisu smatrali da su granice Banovine Hrvatske trajno određene.Oni su očekivali da će se konačno razgraničenje izvršiti nakon uspostavljanja banovine “Srpske zemlje”, te su imali više varijanti u pogledu položaja Bosne i Hercegovine. U slučaju da se stvore srpska i slovenačka banovina, oni su predlagali autonomiju Bosne i Hercegovine i Vojvodine.Ako srpska strana ne bi na to pristala, predlagali su da o položaju ovih dviju pokrajina odluče sami njihovi stanovnici putem plebiscita. Najzad, hrvatski političari predviđali su i mogućnost da se Bosna i Hercegovina podijeli, ali uz novo razgraničenje između hrvatske i srpske upravne jedinice ili da se Bosna i Hercegovina u cijelosti pripoji Banovini Hrvatskoj.Bošnjaci se nisu mirili sa činjenicom da su prisiljeni živjeti podijeljeni i pod dva upravna režima. Oni su se s pravom željeli osjećati ravnopravnim faktorom jugoslavenske zajednice naroda te su tražili svoja prava.Ti politički procesi prekinuti su aprilskim ratom 1941. i slomom Kraljevine Jugoslavije.Nešto više od 50 godina kasnije sporazumom iz Karađorđeva su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman opet imali planove da teritorijalno podijele BiH. Milošević je završio u Hagu, gdje je i preminuo, a Tuđman je preminuo prije odlaska u Haga.Ipak, Haški sud ga je u presudi Prlić i ostali okarakterisao kao čelnog čovjeka Udruženog zločinačkog poduhvata koji se vodio protiv Bosne i Herecegovine, s ciljem pripajanje jednog njenog dijela Republici Hrvatskoj.