Od hljeba se nekad živjelo, danas se od hljeba odustaje: U zadnje četiri godine poskupio za 117 posto

Hljeb je opet poskupio. Ne iznenada, nego po ustaljenom receptu: manja gramaža, malo veća cijena i puno objašnjenja zašto “nije moglo drugačije”. Dok pekari sabiraju troškove, narod sabira sitniš, a penzioneri – dane do sljedeće penzije.U zemlji gdje se od hljeba živjelo, danas se od hljeba odustaje. Pitanje je ko je ovdje sit, a ko je samo navikao da trpi?Na ulici se ne govori o cijenama brašna, struje i rada, već o lopovluku. Građani kažu da se od njih krade svakog dana, da čim plata malo skoči, skoče i cijene.Sa prosječnom platom nešto višom od hiljadu maraka jedva se pokrije osnovno, dok je za normalan život potrebno najmanje tri hiljade.Prema računici iz 2025, u zadnje četiri godine hljeb je poskupio za 117 posto. Cijene pekarskih proizvoda variraju, ali variraju i gramaže u ovisnosti u kojoj pekari kupujete.Standardna bijela kifla košta oko 50 feninga, dok su one s dodacima, poput susama, skuplje i za 30 feninga.Iako cijene pšenice i brašna u Republici Srpskoj za sada miruju, građane već dočekuje skuplji hljeb i za 30 feninga. Pekari ističu da su korekcije cijena neminovne zbog rasta troškova rada i električne energije i da bez povećanja nije moguće održati proizvodnju.Direktor firme iz Prijedora Zoran Kos navodi da bi rast cijena električne energije i plata mogao dovesti i do blagog poskupljenja brašna.Govorimo o povećanju od pola marke do marku po vreći od 25 kilograma, koja sada košta od 22 do 28 KM, u zavisnosti od kvaliteta. Ako do poskupljenja dođe, ono bi iznosilo od dva do četiri feninga po kilogramu, kazao je Kos, dodajući da će konačne kalkulacije biti napravljene nakon što utvrde troškove struje.Svjesni smo da situacija za građane nije laka i ne želimo da po svaku cijenu povećavamo cijene. Napravićemo računicu i vidjeti koja je najniža cijena sa kojom možemo poslovati, jer ne možemo raditi u minusu.Plate pekara moraju rasti da bismo zadržali radnu snagu, ali u naredna dva mjeseca sigurno nećemo dirati cijene, jer imamo dovoljne zalihe brašna, kaže predsjednik Udruženja mlinara i pekara regije Bijeljina Radenko Pelemiš.Predsjednik SNSD-a Milorad Dodik najavio je kako će se RS “obračunati” s pekarima koji dižu cijene hljeba, a bez realnog razloga za takvu odluku.Je li moguće da je hljeb u Srbiji marka, a kod nas dvije? Imamo jeftiniju struju od Srbije, imate subvencije u slučaju domaće pšenice. Koga vi zezate, šta hoćete?Treba nam vrijeme da formiramo državne pekare i to ćemo uraditi najvjerovatnije. Ili ćemo s jednim brojem njih napraviti sporazum i reći ovo je cijena i ne može biti veća, zaključio je Dodik.Izvršna direktorica Udruženja građana Don iz Prijedora Murisa Marić za naš list kaže da svako povećanje cijena pada direktno na leđa običnog čovjeka.Za donosioce odluka je normalno da sve što zafali u budžetu, oni kažu: E, tu su građani da izvučemo od njih. Tako je i sa ovim povećanjem cijena hljeba i ostalih proizvoda od brašna.Niko ne razmišlja o tome kako da proizvedemo na vlastitim oranicama što više žita, da imamo što manje uvoza, pa da se kontrolišu marže… Samo se poseže za povećanjem cijena. Znamo da je potrošačka korpa prešla tri hiljade maraka, što je misaona imenica za mnoge građane koji danas žive na rubu egzistencije, a takvih je puno.Ovo što rade političari po silnim vladama, ne zasjedaju, ne donose odluke, nema odgovornosti… pa tako ne rade ni djeca u vrtiću. Građani plaćaju danak, kaže Marić, koja dio odgovornosti prebacuje i na građane, “koji samo komentarišu cijene po društvenim mrežama”.To je poražavajuće. Građani ne reaguju tako što će kupiti ono što im zaista treba i ono što je jeftinije. Mi smo potrošačko društvo, volimo mi biti u trgovinama i razgledati, volimo mi kupovati koliko god pričali da je sve skupo.Pored onog spiska koji imamo, kupujemo mnogo stvari koje nam ne trebaju i zato puno hrane i bacamo. I pekari svakodnevno bacaju ogromne količine hljeba ili ga prodaju po znatno nižim cijenama, recimo poslije 18 časova.Sve može biti drugačije. Možda nikada nećemo biti Japanci, pa da nam je stil života takav da kupujemo onoliko koliko nam treba i da se tako odnosimo prema sebi i budžetu, ali svi zajedno se trebamo potruditi da ne dolazi stalno do poskupljenja.Već je teško i upratiti koliko je šta skuplje svakim danom, zaključuje Marić.