Od Principovih stopa do Ferdinanda: Zašto vraćanje spomenika žrtvama atentata ne smije postati ideološko oružje

Nedavna usvojena inicijativa Gradskog vijeća Grada Sarajeva o ponovnom postavljanju spomenika austrougarskom prijestolonasljedniku Franzu Ferdinandu i njegovoj supruzi Sofiji na prostoru Latinske ćuprije ponovo je otvorila Pandorinu kutiju bosanskohercegovačke historije.

Prijedlog Kluba vijećnika Stranke za Bosnu i Hercegovinu (SBiH) da se na mjesto atentata vrati obilježje uništeno nakon Prvog svjetskog rata, izazvao je lavinu reakcija, podijelio političku scenu, ali i probudio stare duhove ideoloških podjela.

Ipak, kada se prašina dnevne politike slegne, ostaje suštinsko pitanje: Kako se grad poput Sarajeva, čije su ulice ispisale početak 20. stoljeća, treba odnositi prema vlastitoj, često krvavoj i kontradiktornoj prošlosti?

Inicijativa za povratak “Spomenika umorstvu”

Inicijativa predviđa vraćanje spomen-obilježja na autentičnu lokaciju kod Latinske ćuprije. Zvanično nazvan Spomenik umorstvu (ili Spomenik umorenome prijestolonasljedničkom paru), originalni monument postavljen je krajem juna 1917. godine.

Dizajnirao ga je ugledni arhitekta i kipar Eugen Bory. Bio je to monumentalni objekat, dva masivna stuba visoka oko deset metara, povezana stiliziranim lukom, s bronzanim medaljonima Franca Ferdinanda i Sofije. Međutim, vijek mu je bio izuzetno kratak.

Ploča koja je postavljena nakon samog atentata 1914.

Početkom 1919. godine raspadom Monarhije i dolaskom nove vlasti Kraljevine SHS, spomenik je demontiran. Bronzani medaljoni danas se čuvaju u Muzeju Sarajeva, dok su kameni stubovi razneseni, a preostali dijelovi navodno locirani u Trebinju i na Kobiljoj Glavi.

Predlagači iz SBiH ističu ljudsku dimenziju tragedije, ubistvo bračnog para i činjenicu da je Sofija bila trudna. Njihova teza je jasna: “Sramotno je da slavimo atentatora, a nemamo autentičan spomenik za žrtve.”

Politička arena: Pitanje nadležnosti i etiketa “okupatora”

Očekivano, inicijativa je naišla na oštre političke osude, koje su se kretale u dva pravca: administrativno-pravnom i čisto ideološkom.

Načelnik Općine Stari Grad, Irfan Čengić, pragmatično je spustio loptu na zemlju, ističući da Gradsko vijeće usvaja zaključke mimo svojih ovlasti. Jasno je poručio da u Starom Gradu spomenik neće biti podignut jer je u praksi gotovo nemoguće dobiti potrebne dozvole, pozivajući Vijeće da se bavi svojim stvarnim nadležnostima.

Spomenik Sofiji i Ferdinandu

S druge strane, načelnik Općine Centar, Srđan Mandić, reagovao je izrazito emotivno i ideološki, kritikujući kolege iz Naše stranke koje su podržale inicijativu. Njegov argument svodi se na tezu: O dokazanim historijskim činjenicama se ne raspravlja; zna se ko su bili okupatori, a okupatorima se ne podižu spomenici.

Međutim, suditi o historiji na tako binaran i isključiv način je prejednostavno. Austro-Ugarska monarhija jeste došla kao okupaciona sila 1878. godine, ali je taj period ostavio i neizbrisiv trag u urbanizaciji, industrijalizaciji i evropeizaciji Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Svesti 40 godina kompleksne historije samo na termin “okupator”, ignorirajući arhitektonsko i kulturno naslijeđe koje Sarajevo i danas koristi, znači gledati prošlost kroz vrlo usku ideološku prizmu. Pogrešno je posmatrati događaje od prije više od stotinu godina isključivo kroz današnje političke naočale.

Evolucija sjećanja: Stope Gavrila Principa

Da bi se razumio apsurd parcijalnog odnosa prema prošlosti, dovoljno je pogledati historijat samog mjesta atentata i čuvenih stopa Gavrila Principa.

Nakon Drugog svjetskog rata, socijalističke vlasti su Gavrila Principa posmatrale kroz prizmu borca za slobodu i antiimperijalistu. Godine 1949., umjetnik Vojo Dimitrijević izradio je stope koje su označavale tačno mjesto s kojeg je pucano. Decenijama su bile turistička atrakcija, sve do početka opsade Sarajeva 1992. godine, kada su, pod teretom novih ratnih dešavanja uklonjene.

Ploča i stope postavljeni nakon Drugog svjetskog rata

Nakon niza pokušaja, stope su 2022. godine vraćene na mjesto atentata u sklopu rekonstrukcije prilaza muzeju “Sarajevo 1878-1918”. A tu je i neutralna ploča koja faktografski bilježi šta se tu dogodilo.

Ovdje dolazimo do ključnog argumenta: Atentat je historijska činjenica, događaj koji je promijenio tok svjetske historije, i kao takav je jedan od najvećih “brendova” i simbola Sarajeva. Skrivati ga, ignorisati ili selektivno prikazivati predstavlja propuštenu priliku.

Umjesto prepucavanja ko je heroj, a ko zločinac, prostor oko Latinske ćuprije treba turistima ponuditi cjelokupnu priču i biti svojevrsni muzej na otvorenom. Ponovno postavljanje svih spomenika, i onog koji komemorira žrtve (Ferdinanda i Sofiju) i obilježja samog čina (stopa), ali i spomenika koji je glorificirao čin i koji je postavljen u vrijeme socijalizma bio bi možda najbolji, najzreliji potez današnjeg Sarajeva.

Zamislimo turističku turu koja strancima ne nudi samo priču o 1914. godini, već im pokazuje kako su se različiti režimi odnosili prema tom događaju. Turistima bi se moglo pokazati kako je Austro-Ugarska oplakivala svoje lidere, ali i kako je Jugoslavija slavila atentatora. A za kraj kako moderno Sarajevo danas ima kapacitet da to sve izloži i integriše.

Ploča koja je postavljena u vrijeme SHS je tokom okupacije Sarajeva poklonjena Hitleru

Na taj način, posjetioci bi bili upoznati s tim kako se percepcija atentata mijenjala kroz vrijeme, zavisno od toga ko je vladao i koja je ideologija bila na snazi.

Muzej Sarajeva ima postavku koja se nalazi u prostorijama koje se nalaze neposredno pored mjesta atentata. Ona je sama po sebi deideologizirana i depolitizirana i u skladu sa naučnim normama, no jasno je kako bi sveukupan dojam i doživljaj atentata bio potpuniji kada bi određeni elementi bili na svom originalnom mjestu.

Kontekstualizacija umjesto glorifikacije

U konačnici, pogrešno je glorificirati Franca Ferdinanda i period Austro-Ugarske, baš kao što je pogrešno romantično glorificirati sam čin atentata. Svako veličanje bilo kojeg historijskog perioda bez kritičkog otklona vodi u zabludu.

Te stvari se moraju posmatrati isključivo u kontekstu tog vremena. Principov čin bio je proizvod epohe u kojoj su nacionalna buđenja i anarhističke metode bile prisutne širom Evrope. Ferdinandov dolazak u Sarajevo bio je čin demonstracije moći jedne imperije na teritoriji koja je netom anektirana. Niti jedno od ta dva ne može se savršeno preslikati na današnje moralne standarde.

Zbog svega navedenog, sud o ovakvim pitanjima trebali bi da daju historičari, sociolozi i kulturolozi, a ne političari u lovu na jeftine poene.

Po zdravom sudu, trebali bismo imati ili sve spomenike ili niti jedan. Ukoliko bi spomenici služili kao mjesta suočavanja s prošlošću, da bi se vidjela i potpuna slika svakog događaja, kontekst imperijalizma, kontekst otpora, ali i kontekst ljudske tragedije, onda bi oni imali ogromnu i vrlo važnu edukativnu ulogu. Sarajevo bi time pokazalo nevjerovatnu zrelost. S druge strane, ukoliko bi služili samo da bi se pokazala jedna strana medalje naše prošlosti (bilo austrougarska, bilo jugoslavenska, bilo etno-nacionalna), suštinski bi bili kontraproduktivni i služili bi samo za dalje podjele.

Ne možemo i ne trebamo mijenjati prošlost. Ali način na koji je prezentujemo današnjim generacijama i svijetu pokazuje kakvo smo društvo danas, da li smo zatočenici ideologija ili zrelo društvo sposobno da prihvati i prezentuje svoju slojevitu historiju u punom, kompleksnom svjetlu.

Klix