Od prvog jata do porodične kompanije: Agroekonomik obilježava 30 godina rada

Tri decenije poslovanja nisu samo broj. One su hiljade radnih dana, brojni izazovi, uspjesi i odluke koje su određivale put kompanije. Agroekonomik d.o.o. iz Zenice ove godine obilježava 30 godina postojanja, a tim povodom javnosti je predstavio svoju priču, dok su zaposlenicima i poslovnim partnerima na prigodnom događaju uručene zahvalnice.

Brojni gosti, partneri i zvanice, među kojima ministar privrede ZDK Samir Šibonjić, muftija zenički Mevludin ef. Dizdarević, vlasnici bh. kompanija Ovako, ATOM, NV-Trade, Trgovir i brojni drugi uveličali su svojim prisustvom 30. rođendan ove kompanije.

Danas priču uspjeha pišu Edin, Kenan i Emin Beganović, tri člana porodice koja je izgradila i razvija kompaniju koju je početkom februara 1996. godine osnovao Edin Beganović, magistar ekonomike agroindustrije. Počeo je neposredno nakon rata, bez velikog kapitala, ali sa željom da napravi nešto svoje.

“Imao sam siguran posao, bio sam na rukovodećoj poziciji u KPZ-u Zenica. Imao sam sekretaricu, vozača, automobil, stan i sve ono što čovjek tada može poželjeti od jednog državnog posla. Ali jednostavno, želio sam da napravim nešto svoje”, prisjeća se Beganović.

Prvo je uzeo šest mjeseci neplaćenog odsustva, a nakon samo nekoliko mjeseci definitivno napustio sigurnost državnog posla.

Agroekonomik je počeo u objektu od svega 50-ak kvadratnih metara, s idejom proizvodnje konzumnih jaja. Za početno jato podršku je dala firma Best, a kredit je vraćan kroz isporuke jaja.

“Nismo imali neki veliki kapital. Imali smo volju, znanje i želju da radimo. Tako je sve počelo”, kaže Beganović.

Prvi radnici bili su izbjeglice iz Jajca. Beganović ih pamti kao ljude koji su radili od jutra do sutra, dok je i sam obilazio farme, učio i tražio načine da unaprijedi proizvodnju.

“Ja sam bio zaljubljenik u taj posao, obilazio sam farme, učio, gledao kako drugi rade i pokušavao to znanje prenijeti kod sebe”, prisjeća se.

Posao je rastao. Razvijala se proizvodnja jaja i trgovina, a kompanija je ulazila u nove segmente, uključujući stočnu hranu, otkup i preradu peradi. Oko 2001. godine počela je uvoziti koncentrat za ishranu peradi iz Srbije i razvijati vlastitu proizvodnju.

Jedan od važnih partnera bio je Dragoslav Mirosavljević, vlasnik velike fabrike stočne hrane u Jagodini. Njegova podrška u važnom trenutku prerasla je u dugogodišnje prijateljstvo.

“On mi je tada ponudio 500.000 KM odgođenog plaćanja na 60 dana. To je nama mnogo značilo. Nismo više morali kupovati pod uslovima pod kojima smo ranije radili. To je čovjek koji mi je puno pomogao i s kojim sam i danas prijatelj”, govori Beganović.

Ipak, rast nije uvijek značio i jednostavnije poslovanje. Nakon deset godina rada, prva farma dobila je zabranu rada zbog problema s dozvolama i lokalnim uslovima.

“Nije meni bilo teško samo zbog novca. Bio sam vezan za tu farmu. Deset godina sam tu živio, radio i ulagao. Kada nešto gradite od nule i onda morate zatvoriti, to čovjeka pogodi”, kaže Beganović.

Kompanija je nastavila dalje. Jedno od najvažnijih partnerstava razvijeno je s kompanijom Argeta. Nakon otvaranja fabrike u Hadžićima, Agroekonomik je aktivirao klaonicu u Kotor Varošu, zaposlio nove radnike i počeo otkupljivati koke iz BiH i regiona. Posao je u jednom periodu dosegao oko 1,5 miliona koka godišnje.

“Firma Argeta je neko ko je nama vrlo bitan. Plaćali su silne pare unaprijed da dođu do sirovina i da nama pomognu da mi kao njihov partner opstanemo. To je više od poslovnog i partnerskog odnosa. To je veliko prijateljstvo”, ističe Beganović.

Nakon zatvaranja prve farme, Agroekonomik je ušao i u proizvodnju brojlera. Kroz saradnju s Brovisom i iznajmljivanje farmi širom BiH, proizvodnja je dostigla oko 200.000 brojlera u jednom turnusu.

A onda je došao januar 2012. godine.

Velike snježne padavine, temperature do minus 25 stepeni i nestašica uglja, koji je u tom periodu prvenstveno bio usmjeren prema termoelektranama, ozbiljno su ugrozili grijanje farmi. U Salakovcu kod Mostara uginulo je oko 25.000 brojlera, a šteta je premašila 100.000 KM.

“To je bio jedan od najtežih trenutaka u mom poslovanju. Šteta je bila veća od 100.000 KM. Ali najveći problem nije bio samo novac. Niste mogli normalno prići farmi, niste mogli riješiti problem. To vas psihički potpuno iscrpi. Tada sam počeo razmišljati drugačije. Shvatio sam koliko rizik može biti velik i koliko jedan događaj može ugroziti sve ono što ste godinama gradili”, dodaje Beganović.

Nakon toga kompanija je smanjivala dio poslovanja i tražila nove prilike. Iz prazne hale u Zenici nastala je nova poslovna ideja – proizvodnja kartonske ambalaže. Uslijedila su ulaganja u proizvodne linije iz Bugarske, Slovenije i Italije, a kompanija je zapošljavala oko 40 ljudi u dvije smjene.

Interes za saradnju pokazao je i veliki međunarodni igrač iz industrije ambalaže, ali Beganović nije želio ulaziti u nova velika zaduženja. Proizvodnja je na kraju prodata za oko 600.000 eura, ali dio novca nikada nije naplaćen zbog problema kupca i njegovog kasnijeg stečaja.

Agroekonomik je potom nastavio razvijati poslovanje u peradarstvu. Nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, poslovanje je prilagođavano novim uslovima, a aktivirana je klaonica u Gradačcu, gdje kompanija posluje i danas.

Nova velika kriza stigla je s pandemijom COVID-19.

“Imali smo tada oko milion i po eura obaveza. Razmišljali smo čak i o stečaju. Sve je bilo zaustavljeno – transport, prodaja, naplata, izvoz. Niste znali šta će biti sutra”, prisjeća se Beganović.

Kompanija je ipak nastavila poslovanje. Obaveze su vremenom izmirene, a danas Agroekonomik posluje bez kreditnih obaveza i uredno servisira tekuće obaveze.

Danas kompanija posluje u Zenici, Gradačcu i Kiseljaku i zapošljava oko 50 ljudi. Neki zaposlenici s Agroekonomikom su 15, pa i 18 godina.

Za Edina Beganovića upravo su ljudi i porodična kontinuitet najveći uspjeh.

“Meni nije najveći uspjeh ni imovina ni ono što smo napravili. Najveći uspjeh mi je što je firma opstala i što sam uspio prenijeti posao na svoju djecu”, kazao je Beganović.

Ta tranzicija već je stvarnost. Njegov sin Kenan posljednjih šest do sedam godina aktivno je uključen u poslovanje, a danas je direktor kompanije.

“Od oca sam naučio mnogo, i iz njegovih uspjeha i iz njegovih grešaka. Danas se u 99 posto situacija razmišljanja poklapaju”, kaže Kenan.

Jedan od najvećih izazova danas je organizacija posla i pronalazak pouzdanih ljudi. Nedostatak vozača i radne snage, kašnjenja na granicama, kvarovi na vozilima i viljuškarima te rad sa živim životinjama i lako kvarljivim proizvodima zahtijevaju brze odluke. Kenan je zato prošao gotovo svaki segment poslovanja i, kada treba, sam sjedne za volan, radi s viljuškarom, na farmi, u pakovanju jaja ili kontroli mesa.

“Ako treba raditi, radit ćemo. Bitno je da posao ide”, ističe Kenan.

Takav odnos dio je i kompanijske kulture.

“Imamo ljude koji rade s nama 15, 18 godina. Zajedno pijemo kafu, družimo se, dolaze jedni drugima na iftare. To stvara atmosferu u kojoj čovjek zna da nije samo broj”, s ponosom govori Kenan.

Nakon 30 godina cilj nije nekontrolisan rast, nego stabilan i pametan razvoj.

“Ne bježimo od toga da se proširimo, ali želimo da to bude strategijski. Da idemo pametno i da ne ugrozimo ono što smo gradili 30 godina”, zaključuje Kenan.

Za Edina Beganovića najvažnije je ono što dolazi poslije njega.

“Ja sam prva generacija koja je iznijela sve te neke rizike. Moji sinovi su druga generacija. Nadam se da će i unučad, kao treća generacija, imati puno, puno lakše uslove da sve to skupa održe, zadrže i eventualno nešto novo naprave”, zaključuje Beganović.

Tri decenije Agroekonomika tako nisu samo priča o proizvodnji, trgovini i investicijama. To je priča o ljudima koji su ostali kada je bilo najteže, partnerima koji su vjerovali jedni drugima, porodici koja je posao pretvorila u tradiciju i generacijama koje ga sada nastavljaju.

Od prvih 50 kvadratnih metara do kompanije koja danas posluje na više lokacija, put Agroekonomika nije bio pravolinijski. Bilo je zatvaranja, novih početaka, velikih rizika i teških odluka. Ali upravo su ti izazovi pokazali ono što je možda i najvažnije nakon 30 godina – sposobnost da se, bez obzira na okolnosti, pronađe novi put naprijed.