Portal 072info

Odgođeni poljubac: Mostarska ljubav, dvadeset godina poslije

Mnogi su to predosjećali. Etnički obojeni grafiti počeli su se pojavljivati na zgradama širom grada. Lokalne novine objavljivale su lokacije atomskih skloništa. Drug iz razreda mi je rekao da ne spavam u svojoj sobi, jer je okrenuta vojnoj kasarni.

Odbacila sam ta upozorenja, kao što sam ignorirala sve ostale znake nadolazeće zle kobi. U mom dvanaestogodišnjem mozgu, naš grad Mostar, u Bosni i Hercegovini, bio je previše lijep a ljudi previše dobri jedni prema drugima, da bi ovdje bilo građanskog rata. Ujedno, i proljeće je obećavalo najbolje vrijeme mog života: Bila sam prvi put sretno zaljubljena.

Primijetila sam Marka u školi i privukle su me njegove nevaljale oči i vragolasti osmijeh.

Jednog popodneva, kada sam se vraćala kući nakon lekcije klavira, vidjela sam ga kako dolazi na skateboardu. Zaustavio se u sekundi, tik ispred mene. Ne sjećam se da smo mnogo šta rekli. Stajali smo tamo i smijali se. To je sve što je bilo potrebno da postanemo nerazdvojni.

Marko je bio u petom razredu, a ja u šestom, on je bio nizak, ja visoka, on je bio Hrvat, a ja Srpkinja. Ubrzo, naše etničke grupe našle su se na oprečnim stranama krvavog rata. No, za jedan trenutak, ništa od toga nije bilo bitno.

Bilo je dobro biti s njim, biti uključena u njegove tajne i šale, da dijelimo prijatelje i neprijatelje, da uskočimo u iste avanture.
Jednog dana, grupica je odlučila da se popne na napuštenu zgradu i skoči sa ravnog krova. Stajala sam na rubu, više od tri metra iznad zemlje, srce mi je udaralo kao ludo, kada je Marko došao do mene.

“Ti si najhrabrija djevojka koju poznajem”, prošaptao je.

S tim riječima, moj strah je nestao i skočila sam.

Tog dana kada je rat počeo, Marko i ja smo se vraćali doma zajedno. Pustili su nas ranije iz škole, bez objašnjenja.

Dok smo hodali, rekao mi je da će u slučaju rata, njegova porodica ići u Split, u Hrvatsku. Pitao me šta bi moja porodica učinila.

Nisam znala. Nismo razmatrali mogućnosti. Moji planovi su dosezali do 18 sati, kada sam ga trebala opet vidjeti. Njega i ostale drugove. S tim dogovorom smo se rastali.

Pola sata kasnije, penjala sam se uz stepenice ka našem stanu, kada je eksplozija potresla zgradu. Pala sam niz stepenice.
Kasnije sam saznala da je prikolica od traktora bila natovarena eksplozivom i detonirana u ulici između moje zgrade i vojne kasarne. Sve što sam znala da moram pronaći porodicu. Ustala sam i isteturala vani. Ljudi su bježali. Neki su plakali, neki krvarili. Trčala sam do tetke, gdje mi je bila majka. Uzela me u naručje i držala.

“Sve će biti dobro”, ponavljala je.

Nisam bila ubijeđena. Moji planovi su upropašteni i sigurno će proći dugo dok ne vidim Marka ponovo. Morala sam doći do njega. Da mu kažem da sam OK, da smo OK.

Te večeri, nakon što se moja šira porodica okupila oko televizora, išunjala sam se da koristim telefon. Javio se Markov otac. Ispunjena anskioznošću tražila sam Marka. Ne znam šta sam očekivala da ću čuti. Možda da sve što se dešava, nije vezano za nas. Nikakva etnička netrpeljivost ili rat ne može stati između nas.

Mislila sam da će barem pitati da li sam OK. Nije.

Jedva je rekao riječ. Razmijenili smo nekoliko neugodnih slogova, i spustila sam.

Sljedećeg dana smo saznali da je moj dom uništen. Dvije sedmice kasnije, moj brat, rođaci i ja smo poslani u drugi grad.
Tu sam pisala Marku duga, nikad poslana pisma o ljutnji i tuzi koju sam osjećala. Kasnije, kada su roditelji shvatili šta se dešava, odlučili su otići zauvijek.

Smjestili smo se u Beogradu. Kada je počela školska godina, živjeli smo u malom stanu u potkrovlju u kojem smo mogli čuti svaku riječ naših susjeda.

Kad god bih otvorila usta u prodavnici ili autobusu, ljudi su me označavali izbjeglicom.

Jedne večeri, dječak također po imenu Marko, htio me otpratiti do kuće. Nismo mnogo pričali, a ispred zgrade se nageo i poljubio me. Njegov jezik je bio poput ribe, ljigav i trzao se. To je bio moj prvi poljubac. Obrisala sam usta, osjećajući se prevarenom.

Godinama sam mislila na pravog Marka, koji je postao simbol izgubljene nevinosti i savršenstva. Kada sam počela izlaziti sa momcima, u šali sam im govorila da imam nedovršenu vezu i ne mogu im se posvetiti.

A tih nekoliko puta kada sam se vraćala u Mostar, nisam se usudila da ga potražim.

Šta ako me se ne sjeća? Šta ako su ove godine uništile sve što smo dijelili. Šta ako je to što sam ja Srpkinja, a on Hrvat veća barijera sad nego kad smo bili djeca. Bojala sam se da ništa nije ostalo od onog dječaka koji me pratio kući, ganjao me niz stepenice…

Stoga sam odložila svoje uspomene.

Jednog jutra, 16 godina nakon bježanja iz rođenog grada, otvorila sam sanduče u San Joseu, Kalifornija, i našla njegovo ime.
Njegova poruka je glasila: Ako si ti Nikolina iz Mostara, onda sam bio tvoj momak od petog razreda. Javi mi se, da vidimo šta ćemo uraditi”.

Ove dvije rečenice rastjerale su moje strahove. On je bio onaj razigrani dječak kojeg sam voljela.

Proveli smo nekoliko sedmica razmjenjujući emailove i prisjećajući se naše romanse. Rekao mi je i nekoliko stvari koje nisam znala.

Koliko je bio opsjednut da me poljubi. Kako je žalio što nije rekao više kada sam ga nazvala.

Par godina kasnije, došla sam u Mostar. Sreli smo se na uobičajenom mjestu, na dnu brda gdje mi je prvi put prišao na skateboardu.

Bili smo stranci. Nismo se ni prepoznali na ulici. No, prepoznali jedno u drugom nešto što niko drugi nije mogao. Stajali smo i smijali se.

Za razliku od mojih prijatelja Hrvata koji nisu željeli preći onu stranu koju sada nazivaju muslimanskom, Marko je bio sretan. Poveo me od našeg školskog dvorišta, do Starog Mosta, koji je 400 godina nakon izgradnje bio raznesen u komade. Sa terase na krovu, mogli smo gledati osvjetljeni most u njegovom novom sjaju.

Uz vino, pričali smo satima, sjećali se mladosti i nevjere koju smo počinili jedno prema drugome kroz godine.

Poput mosta, naši životi su bili razneseni i sastavljeni. Još uvijek smo sakupljali komadiće. Uz nekoliko gutljaja vina, dotakli smo se i poljubili. U tom trenutku, kao da nikad ništa nije bilo izgubljeno.

radiosarajevo.ba
Podijelite članak