Portal 072info

Odsjekao joj ruku i ubio bebu a sada su prijatelji

Odsjekao joj ruku i ubio bebu a sada su prijatelji
Odsjekao joj ruku i ubio bebu a sada su prijatelji
Odsjekao joj ruku i ubio bebu a sada su prijatelji

Alis Mukarurinda i Emanuel Ndajisaba, koji su nekada pripadali sukobljenim stranama, danas zajedno rade u organizaciji koja gradi kuće za preživjele žrtve genocida.

Blagajnica i potpredsjednik žive u komšiluku i kupuju na istoj pijaci. Žena koja je izgubila bebu i desnu ruku u bezumnom napadu mačetom i muškarac koji joj je oduzeo i jedno i drugo danas su prijatelji, prenosi Blic

Njihova priča o entičkom nasilju, ogromnoj krivici i, u izvjesnom smislu, pomirenju jeste priča o Ruandi danas, 20 godina nakon što su pripadnici većinskog plemena Hutu ubili više od milion Tutsija i umjerenih Hutua.

Organizacije za ljudska prava i danas optužuju vlasti u Ruandi da čvrsto drže vlast u svojim rukama, ugnjetavaju one koji misle drugačije i ubijaju političke protivnike, ali čak i kritičari priznaju predsjedniku Paulu Kagameu da vodi zemlju na put mira, što se prije dvadeset godina činilo nemogućim.

“Kad god pogledam svoju ruku, sjetim se svega”, kaže Alis, majka petoro djece, koja ima dubok ožiljak na lijevoj sljepoočnici. Dok ona govori, Emanuel – čovjek koji je ubio njenu djevojčicu – sjedi dovoljno blizu da mu ruka s vremena na vrijeme dotakne patrljak njene desne ruke.

Mržnja, propaganda, odredi smrti

Ruanda je obilježila 20. godišnjicu izbijanja 100 dana krvoprolića. Genocid se, međutim, spremao decenijama, podstaknut govorom mržnje, diskriminacijom, propagandom i obučavanjem odreda smrti. Hutui su došli da se osvete Tutsijima koji su bili bogatiji i koji su ih, kako su vjerovali, ugnjetavali.

Za Alis, koja pripada plemenu Tutsi, genocid je počeo 1992, kada je njena porodica potražila utočište u jednoj crkvi.

Vođe Hutua napravile su spiskove za odstrel uglednih i obrazovanih Tutsija i održavali mitinge na kojima su širili mržnju prema zlim Tutsima. Kao i mnogi drugi pripadnici plemena Hutu, Emanuel je upijao svaku riječ. Kada je šestog aprila 1994. oboren avion kojim je putovao predsjednik Ruande, Hutui su počeli da ubijaju Tutsije, koji su bježali da spasu živu glavu i preplavili selo u kome je živjela Alis.

Emanuel, koji je tada imao 23 godine, odveden je u kuću u kojoj su živjeli Tutsi i naređeno mu je da upotrebi mačetu. Hrišćanin, koji je pjevao u crkvenom horu, nikada do tada nije ubio čovjeka, ali je u toj kući 14 osoba lišio života.

“Kada sam uništio prvu porodicu, osjećao sam se loše, ali poslije sam se navikao”, kaže on.

“Bilo je leševa svuda”

U međuvremenu, Alisina porodica se sklonila u crkvu, kao i stotine drugih ljudi. Na crkvu je bačena bomba, i zgrada se zapalaila. Oni koji su uspjeli da pobjegnu, nastradali su napolju, od mačeta. Među 5.000 žrtava kod crkve bilo je i 26 članova Alisine porodice.

Ona je, međutim, uspjela da pobegne sa svojom 9-mjesečnom ćerkicom i 9-godišnjom nećakom u šumoviti, močvarni predio.

“Bilo je leševa svuda naokolo”, sjeća se ona. “Hutui su ustajali rano ujutro i išli u lov na Tutsije.”

Do kraja aprila, pobunjenička vojska sastavljena od pripadnika plemena Tutsi, predvođena Kagameom, stigla je u prestonicu Kigali i istjerala Hutue, koji su bježali u susedne zemlje. Nasilje i ubijanja su se širili, pri čemu su ubijale obje strane.

Dvadeset devetog aprila, Emanuel se pridružio vojnicima koji su u selima tragali za Tutsijima. Ubijanja su počela u deset ujutro i trajala do tri poslije podne. Hutui su opkolili močvarno područje u kome se krila Alis, a onda su napali.

Prvo su ubili djevojčice, a onda je na red došla i Alis. Bila je sigurna da će umrijeti, ali je instinktivno podigla ruku da se odbrani. Emanuel, koji je zajedno s njom išao u školu, prepoznao je ženu, ali nije mogao da se sjeti njenog imena. Možda je zato lakše zamahnuo mačetom, odsjekao joj ruku iznad zgloba šake i isjekao lice.

Godine 1996. Emanuel se prijavio i priznao zločin. Bio je u zatvoru od 1997. do 2003, kada je Kagame pomilovao sve Hutue koji su priznali krivicu. Pridružio se organizaciji “Ukurkuganze”, koja okuplja ubice učesnike genocida i preživjele žrtve. Tamo je sreo Alis, ženu koju je mislio da je ubio. U početku ju je izbjegavao, da bi je jednog dana na kolenima zamolio za oproštaj. Poslije dvije nedjelje razmišljanja i razgovora sa suprugom, ona mu je oprostila.

“Išli smo na radionice i treninge, i srca su nam na neki način bila oslobođena, nije mi bilo teško da oprostim”, kaže ona.

Za Emanuela, obilježavanje godišnjice znači ponovno proživljavanje košamara.

“Pitao sam se zašto sam se ponašao kao ludak, slušao kako govore da je ta i ta osoba loša. Isti ljudi koji su pozivali na genocid tvrde da nije bilo genocida”, kaže on i dodaje da strijepi da žar genocida još uvijek tinja.

“Problem još postoji”, kaže on. “Ima Hutua koji me mrze što govorim istinu.”

 

Podijelite članak