Opasna igra Dodika: Kako lažima o “historijskom antisemitizmu” Bošnjaka gradi mostove prema Trumpu i Izraelu

U svijetu gdje se politički poeni skupljaju brzinom viralnog tweeta, a činjenice gube bitku pred senzacionalizmom, Milorad Dodik je otvorio novi front. Ovaj put meta je kompletna historijska uloga bošnjačkog naroda u Drugom svjetskom ratu.

Kroz seriju izjava, od Donje Gradine do Washingtona, lider SNSD-a sistematski provodi revizionistički inženjering s jasnim ciljem: imputirati Bošnjacima historijski antisemitizam, povezati ih s nacističkim naslijeđem i, u konačnici, današnje Bošnjake predstaviti kao modernu sigurnosnu prijetnju identičnu tzv. Islamskoj državi.

Iako se ovakve tvrdnje svakom ozbiljnom historičaru čine kao materijal za rubriku “vjerovali ili ne”, ignorisanje ove strategije je luksuz koji si probosanska politika, ali i intelektualci ne smiju dozvoliti.

“Povratak” Hagade koja nikad nije otišla

Nedavni primjer ovog odnosa prema prošlosti je Dodikova najava da će izraelskom predsjedniku Isaacu Herzogu predložiti da se Sarajevska hagada “vrati u Izrael”. Dodik tvrdi da je ona postala predmet “političke zloupotrebe”, te da ne pripada Sarajevu.

Problem s ovom izjavom nije u različitom tumačenju historije, već u sudaru s elementarnim činjenicama. Sarajevska hagada nikada nije bila u Izraelu da bi se tamo mogla “vratiti”. Riječ je o iluminiranom sefardskom rukopisu iz srednjovjekovne Španije, koji je Zemaljski muzej BiH sasvim legalno otkupio još 1894. godine od sarajevske porodice Koen. Hagada je vlasništvo države Bosne i Hercegovine i simbol multikulturalnog Sarajeva.

Međutim, Dodikova izjava nije gaf neupućenog političara. To je proračunat potez. Predstavljanjem Hagade kao “zarobljenog” jevrejskog blaga u rukama “muslimanskog Sarajeva”, on šalje signal Izraelu: Ja sam taj koji brine o vašoj baštini, dok je oni zloupotrebljavaju. Ironično je da su upravo Bošnjaci, poput Derviša Korkuta, rizikovali živote da bi tu istu Hagadu spasili od nacista tokom Drugog svjetskog rata, skrivajući je u džamijama i muslimanskim kućama.

Washingtonska ofanziva: Djeca, logori i Hitler

No, priča o Hagadi je benigna u poređenju s onim što je Dodik izgovorio prošle sedmice u intervjuu za američke medije. Boraveći u Washingtonu, u pokušaju da se dodvori krugovima bliskim Donaldu Trumpu i izraelskom lobiju, Dodik je ispalio rafal teških optužbi.

“Ti muslimani su saradnici Irana i veliki protivnici Izraela i Jevreja. U Drugom svjetskom ratu su bili na strani Hitlera i organizovali su koncentracione logore za moj narod. Kuriozitet tog vremena je da su organizovali koncentracione logore za djecu… 45.000 djece je umrlo u tim logorima”, kazao je.

Ovdje revizionizam prelazi u otvorenu fabrikaciju. Historijska je činjenica da su svi koncentracioni logori na teritoriji BiH u Drugom svjetskom ratu, uključujući Jasenovac i njegove ispostave, bili pod isključivom komandom i upravom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i ustaškog režima iz Zagreba. Bošnjaci, iako su se neki borili u formacijama NDH, nisu imali nikakvu kontrolu, komandu niti su osnivali logore.

Pripisivati kolektivnu krivicu Bošnjacima za zločine ustaškog režima nije samo neutemeljeno, već je opasno, ali i licemjerno. Bošnjački narod je u tom periodu bio duboko podijeljen, razapet između različitih vojski, ali nikada nije imao politički subjektivitet koji bi “organizovao logore”.

Ako bismo pratili Dodikovu logiku kolektivne krivice, da li bi to značilo da zbog Milana Nedića i Dimitrija Ljotića, koji su aktivno sprovodili Holokaust u Srbiji i Beograd učinili prvim “Judenfrei” gradom u Evropi, treba kriviti cijeli srpski narod? Da li zločini četničkog pokreta znače da su svi Srbi fašisti? Naravno da ne. Ključna linija podjele u Drugom svjetskom ratu, kako u Jugoslaviji tako i u svijetu, nije bila između naroda, već između fašizma i antifašizma.

Pokušaj da se partizanske jedinice, u kojima su Bošnjaci masovno učestvovali (naročito od 1943. godine), izbrišu iz historije, a da se fokus stavi isključivo na 13. SS Handžar diviziju, koja je brojala oko 20.000 ljudi naspram stotina hiljada antifašista, klasičan je primjer zloupotrebe prošlosti.

Muslimanske rezolucije: Zaboravljeni glas razuma

Ono što Dodik namjerno prešućuje, a što je jedinstven fenomen u okupiranoj Evropi, jesu Muslimanske rezolucije iz 1941. godine.

U vrijeme najcrnjeg mraka nacističke okupacije, bošnjačka intelektualna i vjerska elita u Sarajevu, Banjoj Luci, Prijedoru, Mostaru i Tuzli potpisuje rezolucije kojima se javno i oštro osuđuje ustaško nasilje nad Srbima i Jevrejima. Muftija Muhamed Kurt u Tuzli lično interveniše kako bi spriječio paljenje pravoslavne crkve. Derviš Korkut i porodica Hardaga spašavaju Jevreje.

To nisu bili izolovani slučajevi, već organizovani glas otpora jednog naroda koji je odbio da bude saučesnik u genocidu. Optužiti takav narod da je “organizovao logore za djecu” nije samo laž, to je civilizacijska uvreda.

Zašto to radi? Trump, Hamas i “Hrišćanski bedem”

Miloradu Dodiku historijska istina ne znači ništa. Njemu je prošlost samo alat za sadašnjost. Njegova strategija je jasna i naslanja se na globalna geopolitička kretanja.

Dodik pokušava pronaći zajednički imenitelj s politikom Donalda Trumpa i evropske desnice. U tom narativu, on sebe i Srbe nastoji prikazati kao posljednji bedem “hrišćanskih vrijednosti” i “zapadne civilizacije” pred najezdom “radikalnog islama”. Da bi ta slika bila potpuna, Bošnjake mora dehumanizirati i predstaviti ih kao vječne neprijatelje Jevreja i Zapada.

To objašnjava i njegovu skandaloznu izjavu iz Donje Gradine prošle godine: “Nema razlike između Hamasa i muslimana u Bosni i Hercegovini”.

Povezivanjem Bošnjaka s Hamasom i Hitlerom, Dodik šalje poruku Washingtonu i Tel Avivu: BiH je nemoguća država jer u njoj žive teroristi i nacisti, i zato Republika Srpska mora biti samostalna ili ujedinjena sa Srbijom. On računa na to da će u eri islamofobije i sukoba na Bliskom istoku, ovakve etikete, ma koliko lažne bile, naići na plodno tlo kod desničarskih krugova na Zapadu.

Mnogi će u Sarajevu na ove Dodikove tvrdnje samo odmahnuti rukom, nazivajući ih budalaštinama čovjeka satjeranog u ćošak. Iako jesu “budalaštine” u činjeničnom smislu, ignorisati ih je velika greška.

Živimo u svijetu gdje se istina ne podrazumijeva, za nju se mora boriti. Kada Dodik kao bivši predsjednik RS-a ode u Washington i tamošnjim kongresmenima ili medijima kaže da su “muslimani pravili logore za djecu”, a druga strana šuti vjerujući da je “istina očigledna”, laž postaje dominantan narativ. U međunarodnoj diplomatiji, percepcija je često važnija od realnosti.

Revizionizam kojem svjedočimo nije izolovani incident. To je sistemski napad na istinu o Bosni i Hercegovini. Cilj je izjednačiti agresora i žrtvu iz 90-ih, te prebaciti teret fašizma iz 40-ih na pleća onih koji su bili najveće žrtve u modernoj historiji Balkana.

Zato je obaveza pored historičara, i političara, medija i diplomata da neumorno, agresivno i argumentovano podsjećaju na činjenice. Da podsjećaju na Hagadu koju su Bošnjaci spasili, na Rezolucije kojima su štitili komšije Srbe i Jevreje, i na antifašističku borbu u kojoj su dali ogroman doprinos.

Istina se ne može braniti sama od sebe; ona treba glasne, obrazovane i uporne advokate na svakoj adresi, od Washingtona do Brisela. Čekati da svijet sam shvati apsurdnost Dodikovih tvrdnji je naivno i opasno kockanje s ugledom cijelog jednog naroda. Na agresivnu reviziju mora se odgovoriti još agresivnijim činjenicama. Jer, ako izgubimo bitku za prošlost, pitanje je kakvu ćemo imati budućnost.

Klix.ba