“Otok ljubavi” – slab film Jasmile Žbanić!!!

Novi film Jasmile Žbanić zaokret je u odnosu na ono što smo dosad od nje vidjeli i prilično je negativno iznenađenje

Onima koji dobro poznaju opus Jasmile Žbanić “Otok ljubavi” bit će poprilično iznenađenje. Talentirana Bosanka dobila je Zlatnog medvjeda na Berlinaleu za svoj prvijenac “Grbavica”, tamo se natjecala i sa svojim drugim filmom, “Na putu”, za koji je Zrinka Cvitešić kasnije nominirana za Europsku filmsku nagradu, a na prestižnom festivalu u Torontu premijerno je predstavljen njezin neobičan dramski kroki “Za one koji ne mogu da govore”. Sva tri bavila su se bosanskim temama, tjeskobnim poraćem u kojem protagonisti pokušavaju zaboraviti nedavne strahote, tražiti izlaz iz posvemašnjeg bespuća ili odati pijetet stradalima.

Žbanićkin novi film potpuni je zaokret u odnosu na ono što smo dosad vidjeli. Odigrava se na istarskom primorju, glavni su likovi bračni par, Bosanac i Francuskinja, koji je prije njezina poroda došao na ugodno ljetovanje, no komplikacije nastaju kad tamo sretnu njezinu bivšu ljubavnicu: još gore, muž ni ne zna da mu je žena svojedobno bila u lezbijskoj vezi, a kada mu ona u jednoj prigodi otkaže bračne “usluge”, on potraži utjehu na najgorem mogućem mjestu, kod njezine bivše cure. Iz zapleta je jasno da je to romantična komedija, ali prilično ambiciozno postavljena: u scenariju koji je redateljica napisala s renomiranim bosansko američkim književnikom Aleksandrom Hemonom propituje se ravnopravnost heteroseksualne i homoseksualne ljubavi, a svijet erosa i požude predstavljen je kako očima djeteta tako i ljudi poodmakle dobi, otprilike kao u filmu “Sreća” Todda Solondza.

Prethodni filmovi pokazali su da Žbanićka ima vrlo suptilan osjećaj za dramu, diskretne geste preferirala je patosu, a izravne sukobe među likovima izbjegavala dok god je to mogla. U skladu s tim bio je i vizualni prosede, s preciznim, čvrsto postavljenim kadrovima, dok je rad s glumcima predstavljao podjednako ključni element njezine redateljske poetike.

 
U “Otoku ljubavi” svega toga nema. Romantična komedija podrazumijeva dinamičnost i prpošnost, nagle obrate i emocionalne egzaltacije, ukratko, sve ono što je strano dosadašnjim Žbanićkinim filmovima. Reklo bi se – pa što onda, filmaši se često okušavaju u različitim žanrovima kako bi dokazali svoju svestranost. Ipak, nije bez vraga što se dobri redatelji komedija na tom terenu ogledaju još kao početnici, tada su poletni i svježi, i imaju živaca upustiti se u zahtjevan posao izazivanja smijeha kod gledatelja: u dobro postavljenom gegu kadar ne smije biti ni predug ni prekratak, glumac mora izgovoriti repliku ili napraviti kalambur u pravi trenutak kako bi to postiglo maksimalni učinak.

Te vrste matematike u “Otoku ljubavi” nema, tu se naprosto slažu situacije onako kako su napisane u scenariju, sve je dozvoljeno, od fantastike (već u uvodnoj sceni dvije junakinje plivaju pod vodom maskirane u sirene) do ishitrenih umetaka (zbor hokejaša pjeva repertoar dalmatinske klape), u namjeri i uvjerenju da će taj složenac zabaviti publiku. Rad s glumcima je izostao, Grkinja Ariane Labed i Rumunjka Ada Condeescu zanimljive su pojave, ali među njima nema osobite kemije. Inače sjajan Ermin Bravo u ovakvoj je vrsti filma poput ribe na suhom (s Brankom Đurićem njegove bi scene imale više smisla). Dobra je bila dosjetka vratiti pred kamere Branku Petrić, suprugu pokojnog Bekima Fehmiua, no zato je uloga Bojane Gregorić potpuno skresana u montaži. Franca Nera opet gledamo u jednom filmu iz regije (prije toga je igrao u “Nimfi” Milana Todorovića) koji će mu u glumačkom opusu značiti manje od kratke pojave u “Oslobođenom Djangu”Quentina Tarantina.

Možda je problem i u tome što je scenarij u prilično velikoj mjeri prerađivan. Projekt je isprva odbijen na bosanskom filmskom fondu, jedno od obrazloženja bilo je da promovira pedofiliju (u pitanju je bila scena u kojoj se curica čudi erekciji muškarca u kupaćim gaćicama), uskočio je Hrvatski audiovizualni centar i potpomogao film sa 3 milijuna i 100 tisuća kuna, priključio se i filmski fond Europske unije Eurimages sa 300 tisuća eura te još nekolicina koproducenata, a naposljetku je napisana i nova verzija teksta da bi se zadovoljilo Bosance: zahvaljujući njoj, film je ipak dobio malo manje od 80 tisuća eura.

Zbog ovdašnje financijske injekcije film se vodi kao hrvatski (glavni mu je producent Živa produkcija Leona Lučeva), no to nije bio dostatan razlog da se pojavi na ovogodišnjoj Puli: kako ga nije htio nijedan od važnijih svjetskih festivala, završio je u pratećem programu Locarna. Jesmo li se ovaj put zaletjeli bez razloga? Nije loše imati u domaćoj kinematografiji prilog važne europske redateljice, no šteta je što nam je podarila svoje najslabije ostvarenje.

depo.ba

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE