OTPORNI TURSKI AUTOKRATA: Kako bi poluge države, i moćni prijatelji, mogli pomoći Erdoganu da pobijedi na najtežim izborima

Krajem februara, nakon što je veliki zemljotres razorio veliki dio njegove zemlje, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan suočio se s jednim od najvećih izazova u svojoj političkoj karijeri. S obzirom da su predsjednički izbori za tri mjeseca, odgovor vlade na humanitarnu katastrofu bio je besprijekoran i haotičan. Povrh toga, Erdoganova ekonomska politika izazvala je bijesnu inflaciju i mnogi građani Turske su se zasitili njegove vladavine gvozdene pesnice. A kako je Erdoganova popularnost pala, novoformirani savez šest opozicionih stranaka, na čelu s Kemalom Kilicdarogluom, predsjednikom Republikanske narodne partije (CHP), izgledao je iznenađujuće disciplinirano i organizirano. Nakon 20 godina na vlasti, Erdogan bi mogao izgubiti kontrolu nad Turskom.

Stvari sada izgledaju drugačije. Koristeći svoj široki utjecaj na turske medije, Erdogan je efektivno ograničio javnu debatu o potresu, preusmjeravajući domaću diskusiju na industrijska i vojna dostignuća Turske pod njim. U međuvremenu, kandidat treće strane je ušao u utrku, pružajući Erdoganu dodatna sredstva da razbije opoziciju. A vladina reforma načina na koji parlament raspodjeljuje mjesta mogla bi predsjedničkoj Partiji pravde i razvoja (AKP) dati značajnu prednost na predstojećim izborima. Kako se približavaju izbori 14. maja, sada se čini vjerovatnim da bi Erdogan mogao barem uspjeti da iznudi drugi krug i da bi AKP i njeni koalicioni partneri mogli čak imati većinu u parlamentu.

Koliko god se činilo neočekivanim, Erdoganov povratak karakterističan je za političara koji je u više navrata pokazao svoju vještinu da koristi državne resurse u svoju korist i da podijeli ili neutralizira svoje protivnike. Prethodne izborne utrke u Turskoj nepravedno su favorizirale Erdogana otkako je 2018. godine prošao kroz prelazak na predsjednički sistem u stilu izvršne vlasti: ključne birokrate otvoreno podržavaju vladajuću AKP i stavljaju joj na raspolaganje državne resurse, a navodno nezavisna tijela kao što je turski birački odbor a mnogi turski sudovi primaju direktive od predsjednika. On je također iskoristio svoj utjecaj na korporativni sektor kako bi povećao svoju moć, a pro-Erdoganova preduzeća sada kontroliraju skoro 90 posto turskih medija. U međuvremenu, on se nemilosrdno obračunao s ključnim aktivistima civilnog društva i opozicionim političarima, od filantropa i organizatora civilnog društva Osmana Kavale do Selahattina Demirtasa, bivšeg predsjednika prokurdsko-liberalne Narodne demokratske partije (HDP), od kojih mnogi vehnu u zatvoru.

Koristeći državu u svoju korist, Erdogan je primjenio strategije koje koriste kolege autoritarci, poput mađarskog premijera Viktora Orbana, kako bi stvorio nepravednu poziciju za nadmetanje ​​tokom izborne kampanje. Stjecanjem širokog utjecaja na pravosuđe, vladinu birokratiju i nacionalne medije, ovi lideri su često bili u stanju da proizvedu povoljne izborne ishode bez obzira na relativnu snagu opozicije. Erdoganova otpornost pokazuje koliko teško može biti svrgnuti neliberalnog vođu u izbornom nadmetanju, čak i onog koji uživa malu podršku.

SULTANOVA BORBA

Na papiru, ovogodišnji izbori predstavljaju velike nove izazove za Erdogana. Kao prvo, turska ekonomija je u dugotrajnoj krizi. Turska valuta je izgubila preko 450 posto vrijednosti u posljednjih pet godina, a inflacija je u stalnom porastu, blizu 100 posto. U prošlosti je stabilan ekonomski rast bio ključan za Erdoganov uspjeh. Pobijedio je na skoro desetak nacionalnih izbora uglavnom zahvaljujući svom dosadašnjem izvlačenju birača iz siromaštva, poboljšanju pristupa uslugama poput zdravstvene zaštite i obezbjeđivanju ekonomskog prosperiteta i stabilnosti. Zaista, tokom prve Erdoganove decenije na vlasti, između 2003. i 2013., Turska je privukla rekordne iznose direktnih stranih investicija, što je pomoglo u finansiranju njegovog ekonomskog čuda i jačanju baze AKP-a. Čak i nakon što je priliv stranih direktnih investicija prestao u godinama nakon vladinog gušenja protesta u parku Gezi 2013., Erdogan je i dalje uspio održati ekonomiju zahvaljujući velikom prilivu globalnih investitora.

Od 2018. godine, međutim, Erdoganov hvaljeni ekonomski uspjeh je nagrizao. Promjenom ustava u predsjedništvo u stilu izvršne vlasti, on je sebe u suštini proglasio novim sultanom Turske, postavši šef države, šef vlade, šef vladajuće stranke, šef nacionalne policije i šef vojske. U tom procesu, on je takođe preuzeo direktniju kontrolu nad ekonomijom, a centralna banka je izgubila svoju nezavisnost, što je strane investitore učinilo nervoznim. Štaviše, otkako je počela pandemija COVID-19, njegove sve neortodoksnije ekonomske politike učinile su ekonomiju nestabilnom. Uvjeren da kamatne stope pokreću inflaciju, on je zadržao turske stope na niskom nivou, podstičući inflaciju još brže, uzrokujući skokove cijena hrane i sveobuhvatnu finansijsku nesigurnost. Drugim riječima, Erdoganovo hvatanje moći izvuklo je tepih ekonomskog rasta i stabilnosti ispod njegovih nogu, a sa tim i veliku bazu koja ga je nekada podržavala.

Istovremeno, opozicija je daleko jedinstvenija nego ranije. Na prethodnim izborima Erdogan je mogao apelirati na svoju nativističku bazu demonizirajući različite turske političke grupe kao što su ljevičari, liberali, Kurdi i Aleviti i drugi. A pošto su i same ove grupe bile razbijene na razne manje i konkurentne stranke, nisu bile dovoljno jake da se suprotstave ovom pritisku. Ali 2018. godine, kao odgovor na izvršno predsjedništvo, četiri opozicione stranke odlučile su udružiti snage, s Kilicdarogluom kao njihovim liderom. U početku, ova koalicija, Nation Alliance, nije imala ogroman utjecaj, ali uoči tekuće kampanje pridružile su joj se još dvije stranke, stvarajući moćan front za promjene koji pokriva gotovo cijeli spektar turske politike. U svojoj predizbornoj platformi Nation Alliance je obećao da će okončati vladavinu jednog čovjeka, ponovo uvesti i ojačati demokratske norme i slobode, te ponovo uspostaviti vladavinu prava. Također obećava da će se udaljiti od Erdoganove hladno transakcijske vanjske politike. Ako Kilicdaroglu dobije predsjedništvo, Ankara bi se bliže povezivala sa transatlantskom zajednicom, posebno Evropom. Kilicdaroglu je takođe obećao da će ponovo prihvatiti ekonomsku ortodoksnost i nezavisnost centralne banke. Svi ovi razvoji bi vjerovatno pokrenuli novi priliv stranog kapitala, pomažući ponovnom pokretanju ekonomskog rasta.

Uz obećanje o novoj Turskoj pod Kilicdarogluom, posrnuta ekonomija i ujedinjena opozicija dali su Erdoganu najteži izborni test u njegovoj karijeri. Ipak, razvio je strategije za suprotstavljanje ovim prijetnjama. U ovom trenutku, Kilicdaroglu vodi ispred Erdogana sa malom razlikom od jedan ili dva procenta. Slično tome, opoziciona koalicija je ispred pro-Erdoganovog bloka, poznatog kao Narodna alijansa, u utrci za kontrolu parlamenta. Ipak, Erdogan i njegove pristalice sada vjeruju da mogu uskratiti opoziciji parlamentarnu većinu i spriječiti Kilicdaroglua da osigura potpunu pobjedu na izborima 14. maja. A Erdogan je uvjeren da, ako iznudi drugi krug u predsjedničkim izborima, koji bi seodržao 28. maja, može ga osvojiti.

UČINITI TURSKU PONOVNO VELIKOM

Erdoganova najveća snaga je njegova kontrola informacija. S obzirom na njegov ogroman utjecaj na turske medije i činjenicu da oko 80 posto stanovništva ne može čitati druge jezike osim turskog, spinovanje je postalo jedno od njegovih najmoćnijih oruđa za osvajanje glasova. Mnogi ljudi su otišli na platforme društvenih medija u potrazi za besplatnim vijestima, a Erdogan je također poduzeo korake da ih obuzda. Parlament je 2020. godine, pod kontrolom AKP-a i njenog saveznika, ultra-tursko-nacionalističke Stranke nacionalističke akcije (MHP), usvojio zakon o društvenim medijima koji prisiljava globalne platforme koje žele djelovati u Turskoj da otvore urede u zemlji, čineći ih predmetom sankcija i novčanih kazni ako ne odgovore na vladine direktive o zabrani ili ograničenju sadržaja. U međuvremenu, nekoliko nezavisnih turskih TV mreža koje nisu pod kontrolom pro-Erdoganovih firmi dobile su velike novčane kazne i danima su ukinute ako prikazuju sadržaje koji su izvan odobrenog vladinog narativa.

U skladu s tim vijesti su bile vrlo selektivne. Inflacija, koja je 2022. dostigla čak 85,5 posto, gotovo da se ne spominje. Niti je katastrofalna reakcija vlade na potres: više od 50.000 ljudi je poginulo, neki dok su bili zakopani pod ruševinama čekajući pomoć koja nikada nije stigla. Nedostaju i priče o masovnoj i rastućoj korupciji vladajuće elite, uključujući predsjednika i njegovu porodicu; epidemija femicida (uključujući smrt mlade žene koja je, dok je radila kao dadilja, sumnjivo umrla u kući poslanika AKP); vladine zloupotrebe ljudskih prava; zatvaranje novinara i političara; i druga potencijalno štetna otkrića o AKP-u i Erdoganu. Umjesto toga, građani dobijaju kontinuirani niz vijesti o rastućem statusu Turske kao velike međunarodne sile, uključujući priče o prvom domaćem automobilu u zemlji, nedavnom otkriću nalazišta prirodnog plina u Crnom moru i prvom turskom pomorskom nosaču helikoptera. Bez obzira na pitanja hljeba i putera kao što su radna mjesta i cijene hrane, ili sloboda, građanima je rečeno da prigrle Erdogana jer je on nevjerovatan lider koji Tursku ponovo čini velikom.

Postoji još mračnija strana Erdoganovog medijskog rata. Njegova kampanja podmuklo cilja na opoziciju lažnim optužbama – posebno na prokurdsku stranku, HDP, koja podržava Nation Alliance i njenog predsjedničkog kandidata Kilicdaroglua. Iako je HDP miroljubivi politički pokret, proerdoganski mediji tvrde da je HDP isto što i Kurdistanska radnička partija (PKK), teroristički određen entitet koji se decenijama bori protiv Turske, a da je Kilicdaroglu, ergo, „podržan od terorista“.

Što se tiče ekonomije, Erdoganu su pomogle i sve veće veze sa kolegama autokratama, kao što su ruski predsjednik Vladimir Putin i saudijski prijestolonasljednik Mohamed bin Salman. Tokom prošlogodišnje inflatorne krize, princ Mohamed je prebacio 5 milijardi dolara turskoj centralnoj banci kako bi pomogao da se privreda održi. Ruska državna korporacija Rosatom obezbijedila je sličan iznos u julu 2022. za financiranje nove nuklearne elektrane u južnoj Turskoj, nuklearne elektrane Akkuyu; taj transfer se proširio na ekonomiju, pomažući stabilizaciji valute. Putin i Erdogan su 27. aprila razgovarali putem video linka kako bi obilježili otvaranje elektrane koju je izgradila Rusija, koja je postala simbol nastajanja Turske kao „nuklearne nacije“—drugim riječima, velike sile u rangu s nuklearnim divovima svijeta. Uprkos ekonomskim poteškoćama Rusije, Putin bi takođe mogao pomoći svom turskom kolegi u gotovinskim transferima. I za Rusiju i za Saudijsku Arabiju, Erdogan je privlačan zbog svog autoritarnog naginjanja Zapadu. Putin turskog lidera smatra saveznikom koji mu može pomoći da potkopa liberalni međunarodni poredak predvođen SAD-om. Saudijski prestolonaslednik je, takođe, jasno stavio do znanja da više voli da ima posla sa konzervativnim autokratom nego sa Kiličdarogluom koji prihvata demokratiju i Evropu.

JA ILI HAOS

Kao što je to činio u prošlosti, Erdogan također koristi turski izborni sistem u svoju korist. Najvažnije je da je 2022. godine progurao zakon koji će povećati šanse da AKP i Narodna alijansa mogu zadržati kontrolu nad parlamentom. U turskom izbornom sistemu, procedura predsjedničkog glasanja je jednostavna: pobjednik se može izabrati tako što dobije više od 50 posto glasova ili, ako nijedan kandidat to ne postigne, pobjedom u drugom krugu između prva dva kandidata u prvom krugu. Ali put do kontrole nad Parlamentom je daleko zamršeniji zahvaljujući nedavnoj turskoj tradiciji izbornih saveza. U prošlosti mjesta su bila podijeljena prvenstveno na osnovu zbirnih glasova, sistema koji je favorizirao najjači savez. Predviđajući da će savez opozicije biti jači od njegovog na izborima 2023. godine, Erdogan je, međutim, uspio promijeniti parlamentarni izborni zakon. Sada, umjesto najvećeg saveza, novi zakon favorizira najveću stranku, koja je u višestranačkom sistemu Turske i dalje AKP. S obzirom na to koliko je trka blizu, ova promjena bi mogla biti dovoljna da Erdoganovoj Narodnoj alijansi da dodatnih 10-20 mjesta – dovoljno da osvoji parlamentarnu većinu 14. maja čak i ako sam Erdogan ne pobjedi.

A Erdogan ima još jednu kartu u samoj predsjedničkoj utrci. Ubrzo nakon zemljotresa, Muharrem Ince, prebjeg iz Kilicdarogluove stranke, ušao je u predsjedničku utrku, predstavljajući novi izazov za opoziciju. Populista lijevog centra, Ince ima ankete ispod deset posto i nema šanse za pobjedu, ali njegova podrška dolazi uglavnom od glasača koji bi inače glasali za Kilicdaroglua. Za Erdogana Ince je ključna prednost, a vlada je učinila sve što je mogla da poveća vidljivost njegove kampanje. Dok Kilicdaroglu, koji vodi u utrci, dobija medijsko vrijeme samo kada je negativno tretiran kao nedovoljno religiozan – u jednom takvom slučaju, pro-Erdogan mediji su ga nagomilali jer je pozirao za sliku dok je stajao na islamskom molitvenom prostirku sa obuće cipele, što sugerira da ne poznaje ili ne poštuje islam – Ince je dobio opsežno i uglavnom pozitivno izvještavanje medija pod kontrolom Erdogana.

Ova pažnja je držala Incea u centru pažnje, pomažući da se okruni opozicija. Iako je vezu teško provjeriti, pro-Erdoganovi medijski interesi također mogu podsticati Inceovo veliko prisustvo na društvenim mrežama, radeći na jačanju njegovog profila na račun opozicionog saveza. Na primjer, izvještavanje o Inceovoj kampanji potisnuto je misterioznim vijesti na Twitteru bez stvarnog prisustva na Internetu izvan platforme. A “Ince dance” – ples kojeg je kandidat izveo na političkom skupu – postao je viralni fenomen na platformama kao što je TikTok, gdje ga imitiraju turski mladi, od kojih većina glasa po prvi put. Turski anketar je primijetio da Inceova ograničena finansijska sredstva za kampanju ne objašnjavaju na odgovarajući način njegov doseg na društvenim mrežama. S obzirom da je Ince u utrci, postoji velika šansa da Kilicdaroglu neće uspjeti postići većinu 14. maja i da će predsjednički izbori ići u drugi krug 28. maja između njega i Erdogana.

Prijetnja ekstremističkim nasiljem mogla bi pomoći Erdoganu da pobijedi u drugom krugu izbora.

Zaista, Erdogan vjerovatno cilja na takav ishod 14. maja: potpunu pobjedu u parlamentu i drugi krug izbora za predsjednika. U ovom scenariju, dok se priprema za drugi krug, Erdogan će reći biračkom tijelu da bi podijeljena vlada bila katastrofa za Tursku i da ga stoga mora vratiti na mjesto predsjednika kako bi održala stabilnost. Erdoganova strategija “ja ili haos” funkcionirala je u prošlosti: 2015. godine, kada je njegova AKP nakratko izgubila kontrolu nad parlamentom u junu, sigurnosne snage zemlje su oslabile tokom takozvanog ljeta pakla, obilježenog PKK-om i terorom ISIL-a, a biračko tijelo brzo se svrstalo iza Erdogana, dajući njegovoj stranci novu zakonodavnu većinu na izborima u novembru.

Iako su takvi napadi malo vjerovatni tokom ovog izbornog ciklusa, mogućnost ponovnog nasilja je realna. Posebno je zabrinjavajuće nedavno usklađivanje Partije slobodnog cilja, ili HUDA-PAR, tvrdolinijaške kurdske islamističke stranke, s Erdoganovom Narodnom alijansom. HUDA-PAR ima veze s turskim Hezbolahom, militantnom političkom islamističkom grupom koja se 1990-ih infiltrirala među kurdskom zajednicom u Turskoj i borila se protiv PKK, dok je istovremeno likvidirala konzervativne disidente koji su odbijali da se pridruže njenoj strogoj ideologiji. HUDA-PAR, koji se nikada nije u potpunosti odrekla svoje nasilne prošlosti i koji promovira arhaične društvene stavove, ima samo trivijalnu privlačnost među biračkim tijelom. Ta je frakcija osvojila samo 0,3 posto glasova na posljednjim parlamentarnim izborima 2018. tako da malo odlučuje u predsjedničkoj kampanji, osim mogućnosti da stvori haos ako predsjednički kandidati odu u drugi krug.

Zaista, mogućnost novog ekstremističkog nasilja mogla bi predstavljati direktnu prijetnju koheziji opozicionog saveza. Trenutno, Kilicdaroglua podržavaju i prokurdski HDP i turska nacionalistička Dobra stranka (IYI), koja je duboko oprezna prema kurdskoj militantnosti. Obnavljanje oružanog sukoba koji uključuje PKK i HUDA-PAR sigurno bi izazvalo dublju polarizaciju između IYI i HDP, što bi vjerovatno podijelilo pro-Kilicdaroglu blok i koštalo opoziciju predsjedništva.

POSLJEDNJA ŠANSA ZA DEMOKRATIJU

Izbori za predsjednika Turske mogli bi biti najkonsekventniji izbori do sada; ili će Erdogan izgubiti, dajući Turskoj šansu da obnovi punu demokratiju, ili će pobijediti i tako vjerovatno ostati na vlasti do kraja života. Ako se to desi, sve preostale nezavisne institucije, uključujući sudove koji mu još nisu dopali šaka, inteligenciju, univerzitete, novinske kuće i ministarstvo vanjskih poslova, vjerovatno će potpuno izgubiti svoju autonomiju, s dalekosežnim posljedicama ne samo za turski politički sistem, već i njegove vanjske politike. Na Putinovo veliko zadovoljstvo, iako bi Turska vjerovatno ostala u NATO-u, ponovo izabrani Erdogan mogao bi djelovati asertivnije uz Orbana u Mađarskoj potkopavajući jedinstvo saveza.

Još uvijek je moguće da bi Kilicdaroglu mogao uskratiti Erdoganu kontrolu nad narativom haosa i uvjeriti birače da napuste sultana. Opozicioni lider je već pokazao da neće slijediti predsjednikov put ka demonizaciji i polarizaciji. I čini se mogućim da bi mogao izaći kao pobjednik 14. maja. Ali Erdogan ima dugogodišnje iskustvo u manipulacije političkim sistemom u svoju korist, i postavio je snažnu strategiju za ostanak na vlasti. Zajedno s Orbanom, Erdogan je izmislio populistički autoritarizam početkom dvadeset prvog stoljeća, iako su ovaj model od tada kopirali lideri drugih zemalja—uključujući bivšeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara—Erdogan ostaje njegov najbolji praktičar. I za razliku od većine njegovih kolega, do sada se pokazalo nemogućim svrgnuti ga s trona.

Za sada su slobodni izbori u Turskoj i dalje važni, a izbori ovog mjeseca će vjerovatno biti slobodni i mirni. Ako Erdogan bude poražen, to će označiti značajan pomak u statusu nativističkog populizma na globalnom nivou. Niko ne zna kako će izgledati budući izbori u Turskoj ako Erdogan pobijedi.

(TBT, FOREIGN AFFAIRS)