OVAKO JE MAJKA IZETA NANIĆA GOVORILA: Bog mi ga podario da odbrani svoju domovinu

Danas je 27. godišnjica od pogibije legendarnog generala Armije Republike Bosne i Hercegovine i heroja oslobodilačkog rata Izeta Nanića.

O Izetu Naniću su riječi hvale imali ne samo njegovi saborci, nego i vojnici protiv kojih se borio. Isticali su njegov vojnički i borbeni duh. Jednu od posljednjih poruka napisao je noć prije pogibije u svom dnevniku.

Mnogi tvrde da je ovo bila oproštajna poruka, u kojoj je predosjetio smrt, uoči akcije ‘Oluja’.

  • Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja s njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno! – napisao je Nanić.

Bužimska 505. viteška brigada, na čelu s Izetom Nanićem, razbila je neprijateljske linije na Čorkovaći i krenula prema Dvoru na Uni.

Samo nekoliko sati prije konačne deblokade u rejonu Vijenca iz zasjede je ubijen komandant Izet Nanić.

Naša ekipa ‘Zimske kuhinje’ je prošle godine bila u domu Izeta Nanića, u posjeti njegovoj majci Rasimi Nanić.

U razgovoru sa Almasom i Miranom, Rasima iskazuje zahvalu Allahu, što Ga je kako kaže podario da odbrani svoju Domovinu.

Prisjetila se i riječi prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegoviće, koji je kako kaže nakon Izetove pogibije dolazio dva puta.

  • I Alija mi je isto rekao. Da nije bilo Izeta, ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine – prisjeća se Rasima.

Kako dodaje, dođu joj često gosti, od onih najmlađih do najstarijih, samo ‘da vide generalovu majku’.

Rodila je devet sinova. Jedan je preminuo sa pet, drugi sa osam mjeseci. Sedmoricu odgojila. Dvojicu dala za odbranu Domovine.

Rasima je dobila dijabetes kada je 1992. godine poginuo njen 23-godišnji sin Nevzet. Međutim, stanje se pogoršalo kada je poginuo Izet, a od 1999. godine je na inzulinu.

Prisjeća se trenutaka kada je Izet odlučio upisati Vojnu akademiju.

  • Nije nam bilo drago kada nam je rekao. Ja i Ibrahim smo ga odvezli u Zagreb gdje je upisao Vojnu gimnaziju. Ostavili smo ga i došli kući. Nakon osam dana Izet se vratio kući i čekao rezultate je li primljen ili ne. Brzo su javili da je Izet primljen, a Ifet nije. Bilo mu je drago da je skakao od dragosti. Žao mi je bilo jer sam mislila bit će gladan, neće sve imati… Ubijedili su me da se ne sikiram jer je na sigurnom. Bio je puno vezan za porodicu, za braću… Svakog vikenda je dolazio. Umio je reći ovako: „Majka, pravi je ručak, kraljski ručak“. Nije bio izbirljiv u jelu – kazala je majka heroja Nanića.

Hayat