Portal 072info

OVAKO SMO DOBILI NAJBOLJEG PRIJATELJA: Nevjerovatna priča o pripitomljavanju vuka

Nešto je natjeralo vuka da priđe logorima naših predaka. Možda je to bila hrana, možda nešto sasvim drugo, nešto metafizičko. Šta god bio uzrok takvog ponašanja ovih zvijeri, on je u jednom trenutku postao dio logora i postao pas. Sam je sebe pripitomio i izabrao da nam bude vječni saputnik, mi tu ništa nismo uradili.

Ljudi koji poznaju pse i koji znaju da gledaju u dubinu njihovih pametnih pronicljivih očiju, punih ljubavi i odanosti prema nama, takođe znaju da dok to rade zapravo gledaju sami u sebe, u dubinu sopstvene duše i prošlosti svoje vrste.

Kako smo došli do najvrijednije tekovine našeg obuzdavanja prirode?

Najnovija istraživanja pokazuju da je vuk pripitomljen mnogo ranije nego što se mislilo, pa se sada smatra da se to dogodilo prije više od 14.000 godina. Stručnjacima koji se bave praistorijom ljudskog roda ovo je posebno zanimljivo, jer se tada lovilo iz zasjede, i pas nije bio potreban za ovu djelatnost, a nije ni prikazan na scenama lova u ondašnjoj umjetnosti; a ipak, bio je tu, sa nama, među nama.

covjekov-najbolji-prijatelj (2)

Tek kada je čovjek počeo da lovi hajkama pas se pokazao kao dragocjeno biće, neophodno ako se misli da se nešto ulovi. Tada je imalo smisla pokušati sa pripitomljavanjem vuka i njegovim postepenim pretvaranjem u psa, ali on je, pokazuju nalazi, već bio pripitomljen.

I to, najvjerovatnije, bez ikakve ljudske intervencije.

Čini se vrlo mogućim da su vukovi oduvijek bili svjesni ljudskog prisustva u svom životnom prostoru. Posjećivanje mjesta na kojima su ljudi ostavljali ulovljene lešine sa kojih su skinuli sve što im je bilo potrebno svakako je bilo jedan od načina da se preživi, barem za neke čopore, ako ne za sve.

covjekov-najbolji-prijatelj (3)

Tokom vremena, mnogi su nesumnjivo odlučili da priđu i bliže naseobinama čovjekovim i da se hrane ostacima hrane koje bi homo sapiensi bacali u blizini svog logora. Gotovo je sigurno, poznajući pragmatičnost naše vrste, prilagodljivost i spremnost na inovaciju, da su mnogi naši preci ovu aktivnost prihvatili i tolerisali prisustvo vukova kao svojevrsnih “čistača” otpadaka. Pored toga, možda su vukovi bili oni koji su neke druge, opasnije predatore, držali na bezbjednoj udaljenosti od tabora.

Kako je vrijeme proticalo, životinje koje su odlučile da žive u našoj blizini parile su se sa drugim, sličnim životinjama koje su imale istu životnu filozofiju, i stvarale nove generacije bića kojima je naše prisustvo bilo potpuno normalno, pa čak i neophodno.

covjekov-najbolji-prijatelj (4)

Tako su logorski vukovi postali logorski psi. Suštinski gledano, pas je pripitomio samoga sebe. Ne znamo zašto je tačno to uradio, šta je natjeralo ta prekrasna bića da postanu prekrasna na drugačiji način, ali bi trebalo da im budemo izuzetno zahvalni što su to uradili.

Vjeruje se da logorski psi nisu dugo ostajali u čoporima, već su se djelili na porodične grupe lovaca: neki su odlazili sa jednom grupom ljudi, neki sa drugom. Savremena posmatranja modernih sela lovaca-skupljača pokazuju da polupitomi psi ne formiraju obavezno velike čopore već ili djeluju solo ili se grupišu u dvojke ili trojke, i onda biraju jednu kuću i ljude koji u njoj žive kao svoje.

covjekov-najbolji-prijatelj (5)

Moguće je da je ovakva psihologija psa razlog zbog koga su ljudi počeli da vrše interakciju sa psima, da razvijaju prve individualne veze sa kojima smo mi danas vrlo dobro upoznati.

U jednom grobu u Izraelu, koji je datiran na period od prije oko 11.000 godina, arheolozi su pronašli sahranjenu stariju gospođu sa rukom preko boka šteneta. Ovo je možda prvi istorijski znak afekcije čovjeka prema psu, iako je tek tokom mezolita, nekoliko hiljada godina docnije, postalo jasno sa koliko poštovanja gledamo na naše četvoronožne drugare.

covjekov-najbolji-prijatelj (6)

Tako, na primjer, na groblju u Skateholmu u južnoj Švedskoj, koje je datirano na 5.000 godina p.n.e, postoji mnoštvo grobnica u kojima su ljudi sahranjeni sa svojim psima. Očito su životinje žrtvovane kako bi pratile gospodara na onaj svijet. Neki ljudi su na pse gledali kao dragocjene, neophodne saputnike.

Opet, neki su psi u našoj praistoriji sahranjeni sami i to uz najveće počasti: zajedno sa oružjima i oruđima lovaca. Očito su to te životinje i bile, lovci, zbog čega su i sahranjeni kao lovci. Kao ljudi. Pošto je svakome odavana počast po doprinosu zajednici, praistorijski čovjek je shvatao da je LJUDSKI psu odati počast kao bratskom živom biću koje pokreće ista sila kao i nas.

covjekov-najbolji-prijatelj (7)

Nažalost, ljudi su kvarljiva roba. Kako smo se civilizovali tako smo i zaboravljali ko su nam jedini pravi prijatelji i počeli smo sve manje pažnje i počasti da im odajemo. Počeli smo da ih tretiramo loše, kao nešto što pripada nama a ne sebi, kao nešto što je potrošno, nešto bezvrijedno. Ljudi su postali ološ.

Za razliku od praistorije, u istorijskom periodu ljudi nisu sahranjivali svoje pse, niti su se sahranjivali sa njima. Njihove su leševe bacali gdje bilo. Nepoštovanje prema onome ko to najmanje od svih zaslužuje. Kakvi smo prema psima, i prema životinjama uopšte, govori i kakvi smo danas kao vrsta.

Vrijeme je zato da shvatimo, da razlučimo ljudsko od neljudskog. Možda je, konačno, vrijeme da se vratimo u praistoriju.

Podijelite članak

Zapratite 072info na Instagramu! 

KLIKNI OVDJE

Holler Box