‘Ovdje nisi mogao ostati pravi Hrvat ili Bošnjak ako nisi zaratio s ovim drugim’

“Bosna Srebrena”, rano proljeće 2022. godine: u gori prvi behari. Osunčan stol, kafa i jabukovača dobrodošlice.

Drevna fratarska kuća, jedan od tri najznačajnija franjevačka samostana – pokraj kreševskog i sutješkog – u toj čudesno lijepoj, magično privlačnoj i žalosno poharanoj zemlji: dulje od 500 godina su tu, više od 50.000 knjiga čuvaju, od kojih 10.000 jako starih, i čak 13 inkunabula, piše Slobodna Dalmacija.

Muzej, poznati Grbovnik sa 126 grbova srednjovjekovnih plemićkih obitelji iz Hrvatske, BiH i Srbije, te Ahdnama koju je sultan Mehmed II. Osvajač (Carigrada) izdao fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine, pokorivši Bosnu i jamčeći fratrima slobodu vjere dok mu budu pokorni. Četiristo godina kasnije, slobodu su preživjela rijetka braća. Zvizdović je pred cara bio izašao na polju Milodraž, nedaleko od nas, između Fojnice i Kiseljaka.

Fojnički gvardijan fra Mirko Majdandžić za Slobodnu Dalmaciju:

“Prije rata župa je imala 5.000 vjernika, danas 2.200. Nešto je raselio rat, nešto poraće i težak život, pa ljudi odoše po Europi. Samo što su prije odlazili mladi muškarci ili muževi, a obitelj je ostajala. Sada idu svi. Ostaju samo stariji. Ili se ostarjeli i polomljeni vrate kući u mirovinu. Ne uživaju je dugo. I tako, rasteže se nekako život… Domaće penzije su nikakve, minimalna i najčešća je 384 marke, oko 1500 kuna, i da ne šalju štogod djeca iz inozemstva, ne znam kako bi se preživjelo. Umjetnost je kako ti stari ljudi vežu kraj s krajem.

Jesu li onda kućanstva većinom samačka?

“Da. Župa broji 950 obitelji, od toga 300 samaca. Sada, jesu li samci obitelj ili nisu, prosudite sami…”

Kakav je danas odnos Hrvata i Bošnjaka?

“Rat kod nas nije završio. Ne zna se ko je pobijedio, a ko izgubio. Samo je potpisano primirje, da se ne ratuje više. Ovisno o tomu ko govori i komu se obraća – isti mogu biti i pobjednici i poraženi. Realno, izgubili su svi, ali se ne zna ko treba platiti odštetu.

Ni Fojnica nije izbjegla krvav sukob Fojničana, je li tako?

Po Fojnici su rušili kuće jedni drugima, odigravala se filmska priča i čudo je što su sve ljudi pokušavali nastojeći očuvati mir. Glavni imam, efendija hafiz Ramiz Pašić, i gvardijan fra Nikica Miličević – kasnije ubijen, zajedno s fra Leonom Migićem – te zapovjednici ARBiH i HVO-a potpisali su bili s francuskim generalom Morillonom 1993. godine da će Fojnica ostati mirna zona.

Međutim, nisi mogao ostati pravi Hrvat ili Bošnjak ako nisi zaratio s ovim drugim. Vjerojatno su Bošnjaci započeli sukob ovdje, ali izgleda da neće biti toliko hrabrosti da jednom sjednu za stol jedni i drugi sudionici i da kažu: “Hajdemo jednom raščistiti što je točno bilo tog i tog dana.” Pa sve jedan po jedan dan dalje, da nemaju dvije istine, nego jedna. Bez kvalificiranja krivnje, samo da se utvrde događaji.

Je li to realno očekivati?

“Bojim se da nije. I da se neće dogoditi nikada. Nažalost. A živi su zapovjednici i sudionici”.

Zašto neće?

“Nema želje da iko istinu kaže. Ako ja s vama želim iskrene odnose, onda ćemo sjesti i pomiriti se. Reći ću: “Oprosti.” Ali ako meni nije stalo do našeg odnosa, onda me nije ni briga što ćete misliti o meni. Tako isto s druge ili treće strane”.

Pa rat je bio prije 30 godina?!

“Nema veze, stanje je takvo i dodatno se pumpa: sada je gore nego poslije Daytona. Danas se rat vodi drugim sredstvima. Srećom pa ljudi koji su tada ratovali znaju što znači biti u rovu, biti pogođen, što znači kada oko vas bubaju granate, pa oni više neće ratovati puškama.

Ali ima naraštaj koji je rođen u samom ratu ili poslije. Danas im je 25 ili 30 godina, to su ekstra kvalitetne mase za podjelu oružja. Možeš ih zapaliti u sekundi. Oni su opasni. Ne po sebi, ta djeca su odlična: dobri, pametni i sposobni, ali malo žive u virtualnom svijetu, svijetu igrica, pa će im onda neko reći da je i taj rat igrica. Onda će uzeti pravu pušku. Neko će iskoristiti njihovu mladost.

Aha, u tom smislu su opasni…

“Da. Nije teško manipulirati mladima. Oni čuju priču kako bismo fino živjeli ovdje da nema Hrvata ili Bošnjaka. Srba. Svakomu je onaj drugi kriv, a pojma nemaju. Još se uključe takozvani građani. Kao da svaki Hrvat, Bošnjak, Srbin ili neko treći nije građanin.

Oni koji su konstitutivni, koji su oduvijek živjeli ovdje, koji se izjašnjavaju kao Hrvati, Bošnjaci ili Srbi, njih “građani” proglase problemom i preprekom životu u BiH. I sad sam ja problem što sam Hrvat. Jer da nema Hrvata, da smo svi Bosanci i Hercegovci, da nema Srba ili Bošnjaka, onda bi, kao, bilo dobro. Ja jesam Bosanac, možda i više od njih, ali sam i Hrvat. Neko je smislio priču da je nespojivo biti građanin i Hrvat, Bošnjak ili Srbin.

Što vi mislite?

Mislim da je jedino to moguće: ako ja, kao Hrvat, ugradim u svoju državu Bosnu i Hercegovinu sve ono svoje najbolje i ako sam ja ponosan Bosanac, ali Hrvat Bosanac, onda će moja domovina napredovati. Kako ću ja izbrisati sve ove knjige u samostanskom muzeju i knjižnici, stare stotinama godina?! Ako svako od nas, Hrvati, Bošnjaci ili Srbi, izbrišu sve svoje, a ostave samo građansko – neće im ostati ništa.

Zar bi građansko izbrisalo sve nacionalno?

Teško je uvući se u tuđu glavu i znati što neko misli. Nisam ja protiv građanske države – kad bi to bilo izvodivo – da svaki čovjek ima svoj glas i da svi imaju jednaka prava, da si najprije čovjek, pa onda sve ostalo. To bi tako trebalo biti, ali kod nas rat još nije stvarno završio pa treba zaštititi i ta kolektivna prava, narodna ili nacionalna.

Kako se to reflektira u dnevnom životu ljudi, u čaršiji, u odnosu između Fojničana?

Međuljudski odnosi su dobri, uskaču ljudi jedni drugima kad treba, pomažu, surađuju, nije nikakav problem, ali čim se spustiš stepenicu niže, vidiš i druge pojave. Ne mislim da političke stranke s nacionalnim predznakom treba ukidati, ali problem bude poslije izbora, kada se popunjavaju radna mjesta po javnim poduzećima. To se obavlja po stranačkom ključu: svako zapošljava svoje. Možeš ti biti i Hrvat, ali ako nisi u HDZ-u, posao nećeš dobiti. Jednako tako i Bošnjak koji nije u SDA-u.

I što se onda događa?

Ništa: ovi stariji čekaju penziju, a mlađi odoše. Ne samo Hrvati. Idu i Bošnjaci. On kaže: “Bolan, ako se ja nisam upiso u stranku il nešto za njih uradio, nema hljeba ni za me ni za djecu mi, nek su fakultete završili!” Onaj sustav imao je dobrih strana, zdravstvo ili školstvo, na primjer, ali proizvodio je ljude koji nisu trebali imati svoje mišljenje. Proizvodio je poslušnike. Nije ni danas drugačije, samo što više nije partija, već više njih, ali i to su partije koje vole poslušnike. I ako mislite išta raditi u javnoj službi ili povezano s njom – ne možete bez stranke.

Hoće li biti bolje?

Teško… Odnosi među ljudima dobro funkcioniraju, ali problemi polaze s vrha. Ovi na vlasti mogu ovako odsad, nadalje i ubuduće. Koriste situaciju. Tako da više nije problem ni to radno mjesto, već nedostatak perspektive, nepovjerenje, neriješeno stanje.

Što to zamjera Bošnjak Hrvatu ili Hrvat Bošnjaku, što se treba promijeniti da bi stvari bile bolje i možemo li to očekivati za 10 godina?

Mora biti malo iskrenosti. To što ne volimo jedni druge, možda nužno i ne moramo, pa ne volimo se svi ni između sebe, ali morali bismo iskreno poštovati jedni druge.

Na primjer?

“Evo, Željko Komšić: on jest moj drug, igrali smo lopte zajedno i bili u Sarajevu za vrijeme rata – zbog njega mi “pravi” Hrvati rado spominju mater i obitelj – ali ja moram reći da nije pravedno da je on predstavnik Hrvata.

Jeste li mu to rekli?

“Naravno, bio je on ovdje kod nas u Fojnici!”

I što on na to?

“Kaže da je po zakonu. Jer zakon kaže da se bira Hrvat, ali ne i da ga moraju birati Hrvati. Može ga zaokružiti bilo ko. Ali duh zakona je sasvim nešto drugo! Evo, što bi bilo da Srbi i Hrvati objedine glasove i izaberu Bošnjacima Fikreta Abdića? Nema šanse! Što bi bilo da je Hrvatima u Daytonu neko rekao: “Možda će vam se dogoditi neki Hrvat, ali drugi će vam ga birati?” Isto nema šanse, ratovali bi do danas”.

Kako to objašnjavate?

“Uključen je pojam građanskog uređenja: Europa i svijet vole čuti za građanski princip, jedan čovjek – jedan glas. Pa kažu: “Evo, imamo Hrvata, izabran je i glasovima Bošnjaka, pa je l’ to lijepo? Jeste!” Ali realnost je ovakva: ovdje svaki narod želi birati svog predstavnika. On ne mora ni biti Hrvat ili katolik, ne mora ići u crkvu, ali Hrvati hoće da ga sebi sami izaberu. Bojim se da su tu Bošnjaci izigrali ljubav prema Bosni”.

Kako to mislite, čiju ljubav?

“Svoju! Oni jesu najodgovorniji za Bosnu jer su najbrojniji. Kazat će vam i da jedino oni nemaju rezervnu domovinu. Iako je nemam ni ja: ja sam Hrvat, a Bosna je moja domovina. Ima još Hrvata koji tako misle. E, sad, ljubav prema domovini ne pokazuje se u pričama. Kao, mi volimo BiH i neka ona ima taj građanski princip jednog čovjeka s jednim glasom. Odmah se pojavi strah kod Hrvata i Srba da će biti preglasani. Zato mora postojati način da se zaštite prava jednih, drugih i trećih tamo gdje treba”.

A gdje treba?

“Tako gdje su u manjini. Ovo s Komšićem je lopovluk. Po zakonu, ali mimo duha zakona. Da nije bilo slučaja Komšić, možda bi to građansko puno lakše prošlo. Jer bismo možda povjerovali da nam je svima stalo do BiH i ravnopravnosti svih u njoj. Mi smo jedna kuća, jedna obitelj, i ako želimo živjeti skladno, svi moraju moći izraziti svoje mišljenje, želje i stavove. Moraju biti uvaženi. Pa ni djeci u kući ne dopušta se sve, a ni muž ili žena ne mogu uvijek sve svoje provesti. Ali mora se sjesti i razgovarati, dogovarati”.