Ovo nije samo obična čestitka za 8. mart

Osvanuo je osmi mart. Otkako pamtim taj dan, svake godine, pa tako i ove, ulice su prepune karanfila i ruža, nasmijanih lica dobro utopljenih prodavača koji jedva čekaju da im priđe bilo ko kako bi ga upitali: „Oooo za majku ili za djevojku? Počastite svoje ljepotice.“ Da li se iko zapitao da cijeli smisao ovog dana nije u ruži koja će svakako uvenuti,  lijepom kolaču ili večeri, ili je svaka od nas pomislila: „Jao kakav kreten, nije mi čestitao osmi mart, kamoli da ja onaj najjeftiniji karanfil kupio, ni toliko me ne cijeni.“ I poslije te misli, legnemo ili se nastavimo lagodno sređivati jer večeras idemo da „slavimo“ Dan žena, to je naš dan, pa to se podrazumijeva da treba da budemo kraljice. Mi ćemo biti ili već jesmo majke, nama je teško, nas muškarci ne slušaju, oni nas ne cijene dovoljno, pa mi crkavamo sređujući kuću, čuvajući djecu, još i radimo, pa smo se još i obrazovale. Eh moje vi… To što se danas nama podrazumijeva, neko se morao izboriti za to. To što se danas najnormalnije sa sedam godina upisujemo u škole, idemo na fakultet, imamo potpuno jednako pravo glasa i to što uopšte imamo pravo da radimo iste poslove kao i muškarci, neko se nekad morao izboriti za to. A to nije bilo nimalo lahko. Zamislite da ste kapacitet kakav danas jeste, imate talenat za sve i svašta, ali vam društvo i država u kojoj živite brani da se obrazujete? Ah da, nama je teško, moramo da učimo. Dok je nama „bilo teško“, moja baka je žudila od želje da pročita knjigu, pa umjesto da kao sve djevojčice sa sela uči da plete, ona je sakrivala knjige u haljine i naveče, uz svijeću, čitala i divila se onom „šta to sve na svijetu ima“ i maštala o onom „šta kad bih mogla da vidim sve o čemu čitam“. I opet, dok je nama teško to što moramo ići na posao i biti plaćene potpuno jednako za to kao i muškarci, nekih 15000 radnica tekstilne fabrike koje su se izborile za ovaj dan svojim protestom, bile su plaćene daleko manje nego muškarci a radile daleko više. I to što ja, danas, imam pravo da se moj glas čuje dokle želim i da nas sve zajedno opomenem da nam ništa od ovoga nije palo s neba, niti došlo „tek onako, zato što se to podrazumijeva“, opet su se žene same izborile za to.

Danas, u Bosni, neće biti jednak broj žena u parlamentu, i danas, u Bosni, sve što mi imamo reći na to stane u par žalopojki sa značajnim zaljučkom: „Pa nije fer, trebamo biti jednake.“ Da bi bile jednake, trebamo izvaditi ruke iz džepova i zapitati se da li smo stvarno dovoljno kvalifikovane za ono za šta se žalimo, pa ako nismo, poraditi na tome. Ne mora to biti mjesto u parlamentu, spominjem ga jer je trenutno aktuelno… To može biti bilo šta iz tvog ženskog malog svijeta. Ako smo stvarno te, nastale od muškog rebra da nas čuvaju i paze, a predodređene da gazimo kroz život teže i jače, pa budimo baš TO. Nemojte da je uzalud bilo sve što su žene prije nas uradile za nas. Red je na nas da se probudimo i podignemo, za sve što nam smeta, za sve što nas dira. Pa nisu nam one mogle sve servirati, kao što ni one prije Klare Cetkin i njenih 15000 radnica nisu dobile servirano.

Sretan Vam osmi mart moje dame. Budite upravo to, dame, jake, moćne, poželjne, inspirativne i uspješne. I što je još važnije, radite na tome, stalno i svaki dan.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE