Pacijentica KCUS-a: Ovo je kockanje s mojim životom

Emina Amin, pacijentica s Klinike za ortopediju, ispričala je za N1 o problemima s kojima se susretala na ovoj Klinici.

“20. novembra prošle godine sam pala i slomila lakat, bio je jako težak lom. Operacija je bila 23. novembra, ugrađene su mi pločice, šarafi, žice. Dva doktora su me operisala i vrlo kvalitetno su uradili posao i sve je trajalo pet sati. Imala sam svjetski tretman za tih 10 dana koje sam provela gore i želim uputiti sve pohvale tom osoblju“, kazala nam je Amin.

“Nakon toga, zbog vrste loma ja sam nastavila terapije na Ortopediji, fizikalne terapije. Dodijeljen mi je fizijatar i fizioterapeut koji je sa mnom radio. Dok se izgradilo povjerenje između nas, trebale su dvije sedmice. Te fizikalne terapije su toliko bolne, na granici da se onesvijestite ili povratite. Ne postoji drugi način da se vrati funkcija ruke nego taj da vam stručna osoba nakon takve operacije vrati funkciju. Nakon tri mjeseca terapija, još se ne mogu umiti a majka sam djeteta i supruga čovjeka koji treba u invalidsku penziju“, dodala je.

Amin je za N1 rekla i kako je pacijentima prošle sedmice rečeno da Fizikalni odjel pri Ortopediji više neće biti za vanjske pacijente, odnosno one koji nisu ležeći.

“Rekli su nam idite u domove zdravlja, u Vojnu bolnicu, u Institut na Ilidžu… Vjerujte ljudi su se uspaničili. Mi smo obavili razgovore sa svojim fizioterapeutima, a u toku naših terapija ljudi su nam krečili iznad glava prostorije, brusili, razbijali, kao da ne postojimo kao pacijenti. Nas naši fizioterapeuti nisu vratili zato što znaju da nam je svaki dan bitan, dva dana ako izostanete s terapije, treći ne možete izdržati bolove. Nas desetak je jutros otišlo na Odjel fizikalne na Ortopediju, oni su neke klinike sastavili gore – Fizijatriju s tim odjelom, ljudi, pacijenti ne znaju ni šta se dešava, jednostavno samo kažu takva je naredba“, istakla je.

Imamo li mi kao pacijenti prava, pita se Amin te dodaje: “Kroz šta sam sve prošla ta tri mjeseca terapije ne želim nikome, i ja sada treba da idem nekom fizioterapeutu za kojeg je upitno da li je obučen i stručan da radi sa takvom vrstom lomova. Moj fizioterapeut je stalno bio u komunikaciji s doktorom koji me je operisao i šta da sada neko nešto uradi pogrešno, čeka me vanredna operacija“.

“Jutros nas je saslušala neka profesorica i rekla nam da ona nije nadležna, da je rečeno da moramo ići dalje. Pitala sam ko je nadležan, da se obratimo, jer mi smo svi u pola terapije. Ona je jedino rekla da može izaći u susret za nas deset pacijenata, ali ima nas mnogo više inače. Mi smo došli da se borimo za svoja prava, žena je rekla da će intervenisati da nas odmah prime u Institut na Ilidži, to je njihov ogranak, ali bar nećemo mi čekati mjesec dana da nastavimo terapiju. Kad bih sad ja prestala s terapijama, ne znam u postocima koliko bih, ali bih ostala invalid. Zaista mi nije jasno kako ljudi daju sebi za pravo da prave uštedu na račun pacijenata“, kazala nam je Amin.

Pita se kako je to sve moguće kada im se odbija za zdravstveno osiguranje, od plate koju čestito zaradi, kako je navela.

“S kojim pravom može neko da ne obezbijedi analgetike nakon takvih operacija. Meni su doktori rezali kost, i sve pohvale za te doktore, ali moj muž je nakon toga morao ići da kupi analgetike da ja ne bih umirala od bolova i koliko smo mogli kupili smo za sve ljude koji su tu ležali. Ja sam ovu operaciju jedino mogla uraditi mimo BiH, privatno ovdje ne, ali ja nemam rezervnu domovinu niti sam ovdje na nekom probnom životu i moram se boriti da imam adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Ako nam se već od plate odbija, ko se smije usuditi da nam to uskrati? Slanje mene negdje u neku ambulantu je kockanje s mojim zdravljem i mojim životom“, istakla je za N1.

N1

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE