Najbitniji ispiti koje polažeš nisu oni čije se ocjene bilježe u indeks

Ponekad imam osjećaj da živim na stanci između dva grada. I vrlo vjerovatno da ako bih krenula sabirati pređene kilometra autoputa, zastala bih negdje na pola jer su se i ti kilometri kroz zadnje 4 godine jako mijenjali. Strašna država, od 11 do 60 kilometara. Napredujemo. Između prvog i šezdesetog velika je razlika. S jedne strane, ja, moji roditelji, brat i grad, s druge strane fakultet, prijatelji, ljubav. I ništa ne bi bio nikakav problem da se ne zateknem kako pretrčavam s jedne na drugu stranu, uporno, neumoljivo i neumorno, pazeći da niko ne ostane oštećen, a gubeći sebe. Negdje na pola rastrzanog puta i lošeg autobusa, moj kofer i ja najbolje znamo kako se osjećamo.

Eh u svemu tome, htjela ili ne, zaboravim da pokazujem malo drugačiju vrstu ljubavi od one zanosne i lepršave, gdje letim do oblaka i nazad, bratsku ljubav. Zanemarujem autobus. Pogled mi odluta daleko iza prljavog prozorskog stakla i vraćam se u djetinjstvo. U daljini prvo čujem mamin glas kako mi govori: „Jednog dana, imat’ ćete samo jedno drugo, bit će ti žao što se tučete.“ A ja namrgođena jer mi ne da igračku jos jednom hinjski udaram brata i bježim sva važna da se požalim: „Nisam ja kriva, on je prvi počeo, barbika nema glavu.“ Od igračaka, poderanih koljena i raznoraznih masnica, oboma nam ostadoše dva ožiljka za uspomenu: polomljeni prednji zubi da znamo kako smo se krvili. Od igračaka, preko prvih simpatija, skrivanja, izlazaka i srednje škole, odaljismo se a da nismo ni osjetili. A danas, kad smo „već  punoljetne osobe“, dječiju graju zamijeniše kafe, tajnoviti razgovori, staro povjeravanje sa novim važnim zaključcima i mislima. I čuvanje. Mlađi brat i starija sestra, jednačina bez rješenja i retoričko pitanje: „Kako to ti mene čuvaš? Ja sam starija, moraš me slušat.“ Dok ovo pišem, osmjehujem se i oči mi rose iz nekog razloga koji dosad ne priznah ni sama sebi. A razlog je to što te ne htjedoh, brate, nikada ostaviti samog,  razlog je što hoću da ti još jednom kažem da paziš mamu kad mene nema; da učiš, jer moraš, jer ti ja neću dopustiti da ikada padneš, jer ti ja neću dopustiti da sanjaš skupa auta (sam ćeš ih kupiti), jer ti ja neću dopustiti da posustaneš (jer si jači nego što misliš), jer ću ja biti tu kad te umjesto male djevojčice (mene) život udari (a hoće), i jer ću ja biti tu da razumijem sve (jer uvijek jesam), jer ću ja biti tu da svaku tvoju djevojku ne volim (šalim se), i što je najvažnije: bit ću tu da te zagrlim kad niko drugi nije, tjeramo babaroge starijeg doba. Dok god si sretan i uspješan nije me briga šta radiš (jer znam da me pratiš i slušaš).  Ali, čim si nesretan, znaj da to na moj račun ide, to već u moj opis posla spada, superpower sister uskače.

Iz tumaranja dječijim sobama duše trznu me glas: „Gospođice je li ovo Vaš kofer?“. „Jeste, moj je“, rekoh. Dobro Sarajevo moje, stigoh ti opet, koju lekciju me ovaj put učiš? U indeks pored sedmog semestra dodah ispit iz sestrinske ljubavi. Ispit na fakultetu kojeg nismo željeli, ali smo ga dobili, ispit koji traje od 0 do 24, svaki dan iznova. Mogu vam reći, najdraži predmet.

Zamislite se ponekad koga imate pored sebe. I hej sve vi sestre koje ste se pronašle negdje između gornjih redova, kada ste zadnji put poljubile brata? Brzo do njegove sobe i učinite to, možda vas u ovom trenutku treba više nego što mislite.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE