Pismo majke s dijagnosticiranim karcinomom gušterače: ‘Kako djeci objasniti da umirem i da će uskoro postati siročad’

Samantha završava pisma svojoj djeci u kojima im napominje da se ne boje slijediti svoje snove. Voljela bi da ju djeca pamte kao dobru mamu. Najbolju što je mogla biti, koja ih je voljela najviše na svijetu

Svako poslijepodne Britanka Samantha McConnell uživa u, kako sama kaže ‘zlatnim satima’ koje provodi sa svojom djecom, petogodišnjom Grace i dvogodišnjim Roryjem. Tih par sati s njima naizgled bezbrižno gleda filmove, slaže puzzle ili se jednostavno mazi.

Njezina su djeca inače ‘rezultat’ 125 tisuća kuna vrijednog tretmana protiv neplodnosti i dvije izvanmaterične trudnoće. Embriji koji su začeti izvan maternice zamrznuti su nakon Samanthinog prvog uspješnog pokušaja. Tri godine kasnije upotrebljeni su isti embriji, a Samantha je zatrudnjela po drugi put.

S obzirom na to da je dala otkaz da bi se mogla u potpunosti posvetiti majčinstvu, nije toliko čudno što Samantha cijeni svaki trenutak koji može provesti sa svojom djecom. No tu nije ključna samo činjenica da djecu nije dobila prirodnim putem ili ‘lako’ kao mnogi. Naime, Samanthi je prije samo dva tjedna dijagnosticiran najubojitiji karcinom od svih, karcinom gušterače.

I premda do početka kolovoza nije imala niti jedan simptom, zloćudni se tumor već proširio na njena jetra i limfne čvorove. Prema procjenama liječnika, ostalo joj je svega nekoliko tjedana, a možda i nekoliko dana života.

– Izbezumljena sam što nemam vrijeme koje sam mislila provesti sa svojom dječicom – ispričala je Samantha za britanski Daily Mail. Ipak, vjerojatno je najtragičnija činjenica da će nakon njezine smrti njeno dvoje djece ostati siročad.

Naime Samantha u svom životu nema mušku podršku ni partnera, a začela uz pomoć sperme donatora nakon što je odlučila sama, u 38. godini, imati djecu. Nakon njene smrti, Grace i Rory će iz trosobnog stana u Lincolnu preseliti u London kod Samanthine rođakinje koja već ima dvoje svoje djece.

Po prirodi pragmatična Samantha je, od kad joj je bolest dijagnosticirana, budna provela svaku noć planirajući život svoje djece nakon što nje više ne bude. Odmah se požurila s planiranjem darova za njihove buduće rođendane i druge velike životne događaje, te sa šivanjem plišanih medvjedića od svoje odjeće koji će djeci ostati kao uspomene na nju.

Njezin zdrav izgled zbunjuje no tijelo se, kako sama priznaje, već muči. Samantha već sada osjeća mučnine, sve teže joj je jesti, a više nema ni dovoljno snage da podigne Grace. Kad joj bude jako loše, otići će kaže u hospicij, jer ne želi da djeca vide kako pati.- Ne želim da me gledaju bolesnu, a kamoli kako umirem, ne mogu ni zamisliti kako bi im to bilo – kaže hrabra majka dvoje djece, i dodaje kako želi da djeca imaju samo sretne uspomene s njom zbog čega su joj njihovi ‘zlatni sati’ tako dragocjeni.

Kao kći medicinske sestre i inženjera Britanskog ratnog zrakoplovstva, Samantha je krenula očevim stopama i već s navršenih 18 godina se prijavila u Britansko zrakoplovstvo gdje je kao lingvist polako napredovala. Radila je kao analitičar obrane zemalja kao što su Iran i Kuvajt, a često je služila i u ratom pogođenim područjima.

Nakon što joj je 2000. umrla majka u dobi od samo 49 godina od perforiranog ulkusa želudca, 2005. je izgubila i oca koji je umro od ciroze jetre. Godinu dana kasnije, 2006., joj je sestra počinila samoubojstvo.

– Često tek kad izgubimo bliske ljude shvatimo što je stvarno vrijedno u životu – kaže Samantha koja za sebe ističe da je ‘brižna osoba koja je oduvijek htjela o nekome brinuti i odgajati djecu, najbolje što će znati’.  

Samohrano majčinstvo nije razmatrala od početka, no odustala je od nade da će pronaći partnera nakon što joj je zadnji dečko kojeg je imala, inače kolega s posla s kojim je počela izlaziti još u kasnim 20-ima, priznao da ima djecu iz prošle veze i da ne želi više djece.

Do 38. je već 18 godina provela u Zrakoplovstvu pa je odlučila uzeti mirovinu na koju je imala pravo, od 12 tisuća funti godišnje, i pokušati postati majka. Kako nije našla nekog s kim bi se skrasila, Samantha je počela razmišljati o posvajanju, no odustala je kad je shvatila da će, ako upozna nekog nakon što je sama već započela proces, kasnije morati prolaziti sve od početka…

Zato je platila nešto manje od 20 tisuća kuna za spermu nepoznatog muškarca, 35. godišnjeg studenta medicine iz Danske po imenu Lance.

– Istraživanje koje sam provela prije nego sam se odlučila biti samohrana majka je pokazalo da djeca koja se začnu od sperme donora u nekoj dobi žele znati odakle potječu i tko im je otac – ispričala je Samantha, koja je zbog toga za svoju djecu sačuvala fotografiju donora i snimku njegovog glasa. 

– Nije me brinulo što djeca neće imati oca – kaže Samantha i dodaje da je ‘bolje da nemaju oca nego da imaju lošeg oca’ i da im je, uz prijatelje i obitelj, ona trebala moći pružiti svu ljubav koju će trebati.   Nakon tri neuspješna pokušaja trudnoće s donorovom spermom, Samantha se odlučila za izvanmaterničnu trudnoću. Ostalo joj je sedam oplođenih jajnih stanica; dvije su umetnute u nju a pet ih je ostalo ako se jednog dana odluči na još jednu trudnoću. S 40 je prvi put osjetila da je trudna.

– Bila sam presretna, trebalo mi je nekoliko pozitivnih testova da se uvjerim – prisjeća se Samantha prvih dana prve trudnoće. Nešto manje od devet mjeseci kasnije, u prosincu 2012., rođena je Grace.

Nakon što joj je kći napunila tri godine Samantha je odlučila kako ne želi da raste sama i odlučila izvanmaterničnoj trudnoći dati još jednu šansu. Tri su embrija preživjela zamrzavanje, a jedan je rezultirao trudnoćom i u kolovozu 2016. se rodio Rory.

– Stvarno sam se osjećala ‘duplo sretnom’ – nastavlja Samantha i dodaje kako su brat i sestra ‘bliski kao da su blizanci iako su među njima tri godine razlike’.

– Nikad od njih nisam krila kako su začeti, a budući da imaju prijatelje kojima su roditelji razvedeni, odrastanje bez oca im nije toliko nepoznata stvar – priča Samantha koja je i prije bolesti bila odlučna u tome da uživa u svakom trenutku majčinstva pa je Grace čak i školovala kod kuće.

– Svaki izlet u prirodu je bio sat biologije – kaže majka koja je sa svojom djecom sate i sate provela u šumi, te nebrojeno puta s njima kampirala u vrtu pod zvijezdama. I tako bi se sretni dani za ovu tročlanu obitelj nastavili da nije 2. kolovoza osjetila bol u trbuhu i pobojala se da nije ulkus želudca, bolest od koje joj je majka umrla..

Tjedan dana kasnije osjetila je bol i ispod lijevog rebra, a pretrage su pokazale da joj jetra ne rade kako treba. Tri dana prije nego je obavila pretrage na koje je naručena, Samantha je osjetila jaku bol i s desne strane zbog čega je završila na hitnom prijemu gdje su joj slikali trbušnu šupljinu.

– Kad su me u sobu pozvali doktor i medicinska sestra koja je u ruci držala cijeli paket maramica, znala sam da je nešto ozbiljno – prisjeća se Samantha. Rekli su joj da na jetri i plućima ima tkivo za koje pretpostavljaju da je rak. Susjedi su doveli djecu da ih vidi budući da je morala ostati najmanje nekoliko dana na daljnjim testiranjima.

Ubrzo je doznala da ima rak gušterače koji se proširio na njena jetra i limfne čvorove i protiv kojeg više ne bi pomogli ni kemoterapija ni zračenje. Liječnici su joj rekli da ima još šest do osam tjedana života.

– Bila sam slomljena i istovremeno u paničnom strahu da ću umrijeti još istu večer – priča Samantha koja je u panici počela pisati oporuku na bolničkoj posteljini. Naredni je dan u bolničkoj kapelici odmah priopćila vijest djeci.

– Znači li to da ćeš umrijeti mamice – upitala ju je petogodišnja Grace na što joj je Samantha odgovorila ‘Da’ i ‘Brzo’. Nakon što me ne bude ćete otići u London kod tete koja vas jako voli i tamo će vam biti super.

– Nakon toga me Grace pitala hoće li rak otići ako oni odu… – priča Samantha u suzama i dodaje kako ju Grace od tada svako malo pita postoji li mogućnost da ne umre brzo..

– Neku večer smo gledali u zvijezde, a ona je poželjela da živim zauvijek – priča Samantha, koju su taj dan kad je priopćila djeci tužnu vijest iz bolnice poslali doma na palijativnu njegu.

– Pokušala sam usaditi Grace ideju da ću biti na miru kad sve završi, da ju barem nešto utješi. Rory zna da se nešto događa, ali je još premlad da točno shvati što.

Iako požutjela u licu jer joj jetra ne radi kako treba, i s mučninom jer rak gušterače može pritiskati stomak, Samantha još ne pije lijekove protiv bolova; umjesto toga sređuje pravne poslove i financije dotučena jer je prošli tjedan doznala da djeca neće moći primati njezinu mirovinu.

– Da sam imala muža on bi dobio mirovinu da ih može uzdržavati, no oni sami ne mogu – priča s nevjericom žena na samrti čiji su prijatelji već pripremili peticiju koju će poslati Vladi da ponovno razmotri njen slučaj.

Večer nakon što je Samantha ispričala svoju potresnu priču, javio se britanski tajnik iz Ministarstva obrane s vijesti da Grace i Rory mogu do 21. godine života koristiti njenu mirovinu, napominjući kako se ‘nada da će njoj i Samanthi to donijeti barem malu utjehu’. Istovremeno su njezini prijatelji i rodbina počeli prikupljati novac koji bi djeci trebao pomoći dok ne odrastu.

Samantha napominje kako joj je, iako nije religiozna, duhovnost jako bitna. Zato ne želi da se nakon njene smrti organizira sprovod, za koji vjeruje da bi previše uzrujao djecu. Umjesto toga je sama na vrijeme u lokalnom pubu organizirala bdjenje na kojem će se slaviti njezin život, a svi su zamoljeni da dođu odjeveni u ružičastu, njenu najdražu boju.

– Rekla sam Grace da ću uvijek biti oko nje – dodaje Samantha koja baš završava pisma svojoj djeci u kojima im napominje da se ne boje slijediti svoje snove. Na pitanje kako bi voljela da ju djeca pamte, kroz suze odgovara: 

– Kao dobru mamu. Najbolju što sam mogla biti. Koja ih je voljela najviše na svijetu.

Hayat.ba