Pismo mladog Sarajlije nakon tragedije 14-godišnjeg dječaka: Znaš, ima još Mahira… U Mostaru, Tuzli, Kiseljaku, Konjicu…

Tekst Josipa Milanovića, iskrena reakcija na tragediju koja je potresla cijelu BiH proteklih sedmica, na Facebooku je izazvao brojne komentare, preko 1000 lajkova i više od 200 podjela. Ovo je njegovo razmišljanje nakon užasa koji se dogodio…

Znaš. Ima još Mahira. U Mostaru. Tuzli. Kiseljaku. Konjicu. Ima Mahira u Gromiljaku. U Lug Brankovićima. Novom Šeheru. Mahira u vrtićima. U osnovnoj i srednjoj školi. Na fakultetu. Kod kuće.

Znaš. Ima Mahira koji treniraju nogomet. Ima Mahira koji sviraju gitaru i Mahira koji treniraju karate. Ima Mahira koji treniraju ples. Nose široke majice. Dresove omiljenih nogometnih klubova. Ima Mahira koji nose uže hlače. Duboke patike. Siguran sam da u Bosni i Hercegovini ima Mahira koji sluša MC Stojana. Koji sluša Riblju Čorbu. Sašu Kovačevića. Koji crta. Pjeva. Glumi. Pleše.

Ima Mahira u svakome od nas. Koji je iznutra toliko glasan, da ti lijeva pretklijetka zadrhti toliko snažno da i desnu protrese. A izvana- ništa. Ni da pusti suzu. Ni da se ugrize za usnu. Stisne šaku ili opsuje nešto. Glasno tek toliko da čuje svoj glas. U boli. Patnji. Nerazumijevanju. Bijegu od sebe. Onog iznutra.

Čitam statuse poznatih i nepoznatih. Čitam iskustva ljudi iz ovih ili onih škola. Dva puta naglas. Pa jednom u sebi. Da nešto ne preskočim. Ima Mahira koji igraju igrice. Mahira koji dnevno objavljuje 100 statusa. Mahira koji se igra autića. Ima Mahira koji čita lektire. Mahira koji ide na utakmice. Mahira koji rubikovu kocku složi dok trepneš. Mahira koji radi s djecom s posebnim potrebama. Mahira koji drži predavanje svoj vršnjacima o zaštiti prirode. Mahira koji zna sve glavne gradove svijeta.

Znaš. Nema više jednog Mahira da živi. Da svoju igru s autićem zamijeni vožnjom pravim automobilom. Nema više Mahira koji će nazvati mamu kada vidi rezultate prijemnog ispita na fakultetu. Znaš nema više Mahira koji će se danas upaliti Jutjub. Pustiti sebi omiljeni pjesmu. Pjevati, plesati ili čak plakati uz nju. Znaš nema više jednog Mahira. Da zagrli. Poljubi. Oprosti. Zavoli.

Bio je Denis. Bio je Mahir. Bio je (tko je sljedeći?). Bio je Denis. (Prije osam godina). Bio je Mahir (prije skoro mjesec dana.) Bio je (kada je vrijeme za sljedeću žrtvu?). Bile su škole i ranije. I ranije su roditelji odgajali djecu. I ranije se borilo za prava. A što je danas s nama? Zar smo stvarno iznutra toliko glasni, a kad nešto zaista treba reći zaboravimo slova, slogove, riječi. Tako ponašanje u školi se kažnjavalo lošom ocjenom. Nema zastajkivanja. Zamuckivanja i da ne znaš sva slova. Jedinica, kući- pa nauči. Tko nama treba danas dati jedinicu? Tko nas danas treba poslati kući i iz kojih knjiga ćemo mi danas naučiti?

Znaš. Došlo je vrijeme da vrisnemo. Za Mahira. Koji je bio. Mahira koji je sada. I Mahira koji dolazi. Došlo je vrijeme da uradimo nešto. Iz straha. Želje. Inata. Ljubavi. Očaja. Jer što ti je život ako nemaš Mahira. Da zagrli. Poljubi. Oprosti. Zavoli.

Josip Milanović
(Project Assistant u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih “Ivan Pavao II”)