Portal 072info

Po čemu se razlikuju Fata iz viceva i Fadil iz stvarnog života?

Godinama se u Sarajevu prepričavao događaj u kojem je žena zatekla muža sa ljubavnicom, pa nakon što je šokirana prizorom salila sve moguće psovke, prijetnje i želju da ga više nikada ne vidi, muž joj je rekao: “Ništa nije bilo! Osim toga kome ti, majke ti, više vjeruješ, meni ili vlastitim očima?

Poslije je ovaj događaj, za koji neki tvrde da je istinit, prerastao u vic, a akteri su postali Mujo i Fata. Neki su pričali da je par ostao zajedno, a da je muž sve izgladio bundom, putovanjem i buketom cvijeća, a žena je odlučila da manje vjeruje svojim očima.

Dvadesetpetog maja bila sam na Donatorskoj večeri na kojoj su se prikupljala sredstva za rad Roditeljske kuće u Sarajevu. Moj prijatelj, Zvonimir Nikolić, me pozvao. On je bio jedan od ambasadora ovog projekta. Slušali smo potresne priče djece koja ne žive u Sarajevu, ali u Sarajevo dolaze na liječenje. Jednako su potresne roditeljske priče.

Najhumaniji penzioneri

Tu noć otvoreni su humanitarni brojevi telefona i svakim pozivom građani su donirali tri konvertibilne marke. Zvone mi je rekao da su najviše zvali penzioneri, oni koji čim dobiju penzije plate račune, oni koji imaju najmanje.

Te večeri skupljeno je preko 260.000 KM. Na kraju, pozvan je i premijer Federacije g-din Novalić da se obrati prisutnim sa sjajnim vijestima. Premijer je rekao: ”Nećemo vas ostaviti same”, i dao nadu da će sistemski biti rješeno finansiranje Roditeljske kuće. Samo par dana nakon ove izjave, rekao je da se više može skupiti kroz donacije nego sistemski, a ja ne znam kome više da vjerujem svojim vlastitim ušima i onome što sam čula te noći 25. maja ili Premijeru sa novim izjavama?

I sve bi ovo zvučalo kao dobar početak vica, koji bi mogao postati legendom, a vremenom bi akteri dobili nova, vicevima primjerenija imena, kao Mujo i Fata, da ne govorimo o bolesnoj djeci, o djeci koja se bore sa karcinomom. O djeci koja dolaze iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. O roditeljima koji nemaju novca za smještaj u Sarajevu. O djeci koja su prije, tokom liječenje, bila odvojena od svoje braće i sestara. O djeci čija je jedina želja da ponovo budu zdrava.

Nepostojanje sistema i to stalno oslanjanje na humanost građana gledamo svaki dan. Svaki dan prolazimo pored kutija sa fotografijama bolesne djece. Uz kutije stoje mladi ljudi koji, iz sveg glasa, izgovaraju medicinske nazive oboljenja, izgovaraju godine oboljelih i njihova imena. Izgovaraju vrijednost potrebnih sredstava za liječenje.

Djeca se u ovoj zemlji liječe zahvaljujući humanitarnim pozivima, humanitarnim uplatama i bijelim kutijama sa njihovim fotografijama na ulicama. U principu humanost građana održava sistemsko nerješavanje problema finansiranja, jer dobro je rekao Premijer: ”Ko ima srca da ne da za tako plemenitu stvar?”

A šta da nemamo srca

A  šta će se desiti kada nestane humanost? Šta bi se desilo da zaista nemamo srca?

“Kada nestane humanosti, bićemo svi živi sahranjeni!, rekao je na toj istoj Donatorskoj večeri moj poznanik dok je ispisivao vrijednost svoje novčane donacije.

Živi, a sahranjeni, su mnogi u ovoj zemlji, jer naša humanost ne može pomoći svima. Oni žive tiho u vlasitom stidu svoje neimaštine. Oni u istoj toj tišini zauvijek nestaju.

Nakon što je premijer izjavio na Donatorskoj večeri da radi na tome da se sistemski riješi problem finansiranja Roditeljske kuće u Sarajevu, Premijer je zapjevao i zaplesao uz pjesmu “Moj je život, moja pjesma”.

Mnogima u ovoj zemlji život nije pjesma. Ako ne vjerujete meni, pogledajte oko sebe vlastitim očima… a ima i neke sličnosti između Fate, iz vica sa početka teksta, i g-dina Fadila….

Aljazeera

Podijelite članak