PODRŠKA DR. ADNANU JUPIĆU: Čovjek koji je spašavao živote danas vodi najtežu bitku

U vremenu kada su mnogi tražili spas, sigurnost i tračak nade, jedan čovjek ostao je simbol humanosti, stručnosti i nesebične borbe za druge, piše 072info.

Doktor Adnan Jupić, čovjek kojeg mnogi pamte po spašenim životima, danas vodi svoju možda najtežu životnu bitku — onu za vlastito zdravlje.

Emotivnu poemu posvećenu doktoru Jupiću napisao je Adnan Catic, podsjećajući javnost na životni put čovjeka koji je decenijama bio oslonac brojnim pacijentima, posebno u najtežim ratnim i poratnim godinama.

Kako se navodi u emotivnim stihovima, doktor Jupić je tokom ratnih godina pomagao ranjenima u Doboju, u vremenu straha, neizvjesnosti i borbe za goli život. Po dolasku u novi grad, nije pravio razlike među ljudima — pred njim je, kako stoji u poemi, uvijek bio samo čovjek kojem treba pomoć.

Njegov profesionalni i ljudski trag ostao je duboko urezan među građanima, koji ga pamte kao ljekara koji je bdio nad pacijentima do ranih jutarnjih sati, pružajući nadu i onda kada se činilo da je nema.

Posebnu životnu priču izgradio je sa suprugom Amra Jupić, s kojom je, nakon ratnih godina, stvarao porodicu i doprinosio zajednici, svako na svoj način.

Poema posebno naglašava kako je narod prepoznao njegov rad, povjerivši mu odgovorne funkcije u zdravstvenom sistemu, ali i poštovanje koje se ne stiče titulom, nego djelima.

Danas, dok se suočava s bolešću, mnogi građani upućuju riječi podrške i molitve čovjeku koji je cijelog života bio uz druge u njihovim najtežim trenucima.

Poemu doktora Adnanu Jupiću, koju je napisao Adnan Catić, prenosimo u cijelosti:

Podrška doktoru koji je cijelog života spašavao druge, a danas vodi svoju najtežu bitku.

Poema doktoru Adnanu Jupiću

U vremenu kada se čovjek
više pitao hoće li osvanuti jutro
nego kakav će biti dan,
u naš grad dođe čovjek
u bijelom mantilu i sa srcem ratnika.
Ratne godine proveo je u Doboju,
među ranjenima, sirenama i strahom,
tamo gdje se život branio
i znanjem i hrabrošću.
A kada ga put dovede u naš grad,
donese sa sobom ono najvrijednije —
ljudskost.
Nije pitao ko je ko,
ni kako se zove,
ni kojoj vjeri pripada.
Pred njim je bio samo čovjek
kojega treba spasiti.
Nad bolesnima bdio do zore,
umorne majke tješio riječju,
a djeci vraćao vjeru
da postoje dobri ljudi.
Mnogi danas žive
jer je doktor Adnan Jupić
onda zaboravljao sebe.
U našem gradu upozna Amru,
ženu blagog pogleda i snažne duše,
pa zajedno, poslije ratnih oluja,
počeše graditi dom
od ljubavi, poštovanja i nade.
Kada utihnuše eksplozije,
nastaviše liječiti društvo,
svako na svoj način.
On u ordinacijama i hitnim noćima,
ona riječju, razumijevanjem i brigom za ljude.
Izvedoše na pravi put i dva sina,
da budu ponos roditelja
i čestiti ljudi ovoga vremena.
Jedan očevim stopama krenu
da liječi ljudsku bol,
a drugi svojim radom i poštenjem
potvrdi kakva kuća stoji iza njih.
Narod prepozna dobrotu,
pa Adnanu povjeri i zdravstvo Kantona,
a Amri glas naroda u skupštini.
Jer postoje ljudi
kojima funkcija ne služi za ponos,
nego za služenje drugima.
A onda,
kao tiha sjena koja ne bira ni vrijeme ni čovjeka,
dođe bolest.
Teško je razumjeti
zašto baš oni koji spašavaju druge
često vode najteže bitke.
Ali i sada,
dok ga bolest polako iskušava,
Adnan ostaje isti,
dostojanstven, miran i velik.
Ne traži sažaljenje.
Ne buni se na sudbinu.
Nosi svoj teret onako
kako je cijelog života nosio tuđe boli.
I zato danas,
dok mnogi u tišini za njega mole,
naš grad vraća dug čovjeku
koji je bio uz njega
u najtežim vremenima.
Jer postoje ljudi
koji ne odu kada oslabe.
Oni ostanu u hiljadama sjećanja,
u zahvalnim pogledima,
u spašenim životima,
u djeci koju su podigli,
u dobru koje su ostavili iza sebe.
A doktor Adnan Jupić
odavno je postao više od imena.
Postao je simbol
ljudskosti u teškim vremenima.