pisma 696x403 1


AUTOR:
Portal 072info

DATUM:

Osjećam se uplašeno za svoju mamu. Svaki dan se kući vrati vesela, ali spuštenih ruku, jako umorna, samo je jedno od pisama koje su nam pokazala djeca čiji roditelji spašavaju ljudske živote u vrijeme korone…

Premoreni roditelji, neskuhani ručkovi i večere, nepospremljene kuće, neispričane priče za laku noć… Tako zadnjih mjeseci izgledaju životi mnogih zdravstvenih djelatnika. Neki od njih skupe zadnje atome snage pa se ipak posvete i kućanskim obvezama i ukućanima, ali nije to ni blizu onome koliko bi htjeli. Život im se pretvorio u kaos, a najviše ih boli što u cijeloj toj priči često ispaštaju njihova djeca.

Kako bi im bilo lakše izraziti svoje osjećaje u ovim teškim vremenima kad su zakinuti za roditeljsku pažnju, doznali smo da su mnogi od njih pisali pisma. Zamolili smo ih da nam ih pokažu, a oni su spremno podijelili sve s nama. Posjetili smo tako nekoliko obitelji u različitim krajevima Hrvatske te razgovarali s roditeljima koji rade u zdravstvu i njihovom djecom.

– Imam sreću što je moja Josipa dosta samostalna. Ona je najmlađe od moje troje djece i vrlo je rano naučila brinuti o sebi. Iako ima samo 13 godina, nekad mi se čini da je puno zrelija. Već 30 godina radim u bolnici, sad sam na Odjelu ginekologije, na intenzivnoj. Ni inače nije bilo lako, ali od pojave COVID-a postalo je strašno. Privatni život nemam već mjesecima, a i ono malo što imam vezano je za spremanje po kući i malo interakcije s djecom. Josipa sve to vidi, zna da to nije normalno. Falim joj, znam, i ona meni fali. Nemam vremena ni pomagati joj oko škole, online nastave. Nasreću, odličan je učenik, iako nemam pojma kako joj to uspijeva – rekla je Jasminka Pavičić iz osječkog Kliničkog bolničkog centra. Josipa je mami napisala: “Svaki dan se molim da se kući vrati zdrava. Svaki dan se kući vrati vesela, ali spuštenih ruku, jako umorna. Jako volim svoju mamu”.

Njihove su poruke rasplakale roditelje

Medicinska sestra Tanja Malovan (42) iz Osijeka majka je tri djevojčice. Radi na odjelu Pedijatrije u osječkom KBC-u, s novorođenom djecom.

– Mi smo odjel koji nije toliko izložen COVID-u jer se trudnice uglavnom čuvaju zaraze, ali ponekad se dogodi da imamo zaraženu trudnicu ili rodilju. Mene nije toliko strah da ću se zaraziti koliko su moja djeca zabrinuta za mene. Nastojim ih ohrabrivati. Zahvalna sam im jer mi je tempo na poslu već mjesecima jako intenzivan, a one uskaču u kućanstvu kad god je potrebno. Situacija je teža jer nemamo baka servis zato što su nam bake u Slavonskom Brodu, odakle smo i mi, a suprug radi u NK Osijek i često je odsutan – kaže Tanja, medicinska sestra već 20 godina. Njezina najmlađa kći Sara ima 10 godina i jako je ponosna na mamu. U pismu je napisala: “Mama radi naporno, a najgore mi je kad radi noćnu smjenu jer tad nije sa mnom. Ujutro dođe kući iscrpljena, ali koliko god bude umorna, meni i sekama to pokušava sakriti te i s osmijehom na licu nam kuha ručak i pomaže nam ako treba oko škole. Mislim da medicinska sestra ne može biti svatko, pogotovo u današnjoj situaciji u kojoj se nalazimo”, napisala je Sara o svojoj mami dajući tako podršku i svim drugim medicinskim djelatnicima.

24sata

Pismo malenog Erika Hanzića (6) njegovu je tetu Ivanu Hanzić natjeralo u suze iako je bilo kratko i jasno: “Teta, volim te. Pazi se da ostaneš zdrava”. Erik živi u Njemačkoj, gdje su se njegovi roditelji odselili u potrazi za poslom. Ivana ga je čuvala od njegova šestog mjeseca pa dok nije napunio dvije godine. Veza koju su stvorili je neraskidiva pa ih ni ovi mjeseci i kilometri razdvojenosti nisu udaljili.

Poručili da ih neizmjerno vole

– Čujemo se svaki dan. Jako smo povezani. Bilo mi je jako teško kad su otišli. On je moj prvi nećak. Nisam udana i nemam svoje djece, ali mi je on kao moje dijete. Nije više mali pa razumije opasnost od zaraze. Stalno mi govori da se čuvam jer zna da radim u bolnici. Tješim ga da se i moram stalno čuvati jer radim na odjelu nefrologije, s pacijentima bez bubrega, s transplantiranim pacijentima i užasno je bitno da mi kao medicinski djelatnici ostanemo zdravi, nezaraženi, iako nam to nikakav oblik zaštite zapravo ne garantira – kaže Ivana koja živi u Belišću i svakoga dana putuje na posao u osječku bolnicu. COVID-a se, kaže, ne boji, ali ga respektira.

– Društveni život nemam, ne idem nikamo jer nikoga ne želim dovesti u opasnost da mu nešto prenesem. COVID je nepredvidiv i zapravo jedva čekam da sve prođe, da mogu bez straha grliti svoje voljene, pa i mojeg Erika – kaže Ivana.

Još jedna hrabra djevojčica otkrila nam je što piše u njezinu pismu.

– Dragi tata! Znam da moraš operirati i voditi brigu da i žene koje imaju COVID iz bolnice izađu zdrave i sretne. Kad ti bude teško, sjeti se da te volim najviše i čekam da se zdrav vratiš kući. Voli te Laura – pismo je desetogodišnjakinje upućeno tati Željku Štajceru, liječniku koji već godinama obavlja dužnost voditelja Službe za ženske bolesti i porode u Općoj bolnici Karlovac, što je posebno izazovno sad u vrijeme pandemije. I inače odgovoran i zahtjevan posao dodatno je opteretio korona virus, zbog čega dr. Štajcer sad češće izbiva od kuće nego ranije kako bi osigurao sve uvjete da porođaj COVID pozitivnih trudnica prođe u redu i da se virus ne proširi, isto kao i tijekom operacija. Laura je upućena u sve o virusu i u sve mjere kojih se pridržava. Iako joj je u posljednje vrijeme često nedostajao zbog posla, podržava tatu, razumije njegov posao i jednog dana bi i sama htjela biti liječnica. 
Nedostaju joj i druženja s prijateljima, proslave rođendana, sportske aktivnosti.

Laurina mama i Željkova supruga Jasminka također obavlja važnu funkciju, ravnateljica je Medicinske škole u Karlovcu, koja se nalazi uz samu bolnicu.

24sata

Roditelji iz tog crpe snagu

– Prihvatili smo novo normalno, ništa se ne propituje, sve se zna i poštuju se sva ta pravila koja su donesena. Isto tako je na poslu u školi, kao i kod kuće. Učenici nemaju problema s nošenjem maski i žele ići u školu, a ništa ne može nadomjestiti boravak u razredu. Iako se moj posao nije bitno promijenio osim organizacijski, stresno je. Ne znamo niti suprug, niti ja, niti Laura hoćemo li što donijeti kući, a odgovornost je velika na svima. To se najbolje vidjelo na primjeru u rujnu, kad je Laurin razred bio u samoizolaciji zbog jednog pozitivnog učenika, što se automatski odrazilo i na supruga, jer je i on tad morao biti u samoizolaciji i morala se otkazati njegova zakazana operacija – govori Jasminka dodajući kako se mjera u obitelji pridržavaju svi. Iako su i inače provodili dobru higijenu, sad su je, u vrijeme pandemije, samo pojačali. Kad se vraćaju kući s posla i iz škole, obavezno dezinficiraju ruke, skidaju odjeću koja se stavlja na pranje, provjetravaju stan i češće izlaze u šetnje s ljubimcem Goldyjem. Jasminka govori da je cijela situacija stresna za sve obitelji, tako i za njihovu, a tu su i oboljeli, umrli, a to nije nikome lako.

S našim dvjema bakama koje su rizična skupina više se ne družimo kao ranije. Izbjegavamo kontakt. U ovo vrijeme smo zbog toga svi otuđeni, a najteže je djeci jer njima fali društvo. Ništa ne može nadomjestiti društveni kontakt – zaključuje Jasminka.

Branka Šajnović (36) medicinska sestra je 17 godina, a u KDB-u Zagreb zaposlena je kao instrumentarka. Ima troje djece, a kaže da njihove emotivne poruke prima vrlo često. Gabrijel (9), Patrick (7) i Janja Eleonora (5) navikli su na mamina česta izbivanja zbog posla.

24sata

– Davno sam se razvela i sama brinem o njih troje. Snalazimo se svakako, od teta čuvalica do uskakanja rođaka i susjeda. Svako malo me tako dočekaju kad dođem s posla. Jako mi je lijepo i to me razveseli kad me doma dočeka takav plakat ili crtež pa čovjeku bude drago da moj posao i izbivanje ne doživljavaju kao nešto strašno, nego su se navikli – kaže Branka. Sin Patrick poručio joj je da mu je drago što pomaže drugoj djeci i da mu je još draže kad je kod kuće sa svojom djecom. Gabrijel joj je napisao: “Mama, jako si mi falila, ali sad smo opet skupa”, a kći Janja Eleonora zaželjela joj je da izliječi sve i da joj bude dobro na poslu. Mama Branka ne može biti ponosnija nego što je te otkriva, baš kao i svi ostali roditelji, da iz tih poruka crpi golemu snagu koja joj na poslu, kad joj je najgore, itekako znači.

Marica Ćavar (53) iz Zagreba anesteziološka je tehničarka u Klinici za dječje bolesti Zagreb, a medicinska sestra je 34 godine.

– U nećakinjinoj poruci vidim koliko me to dijete voli i cijeni te što joj znači da teta radi tako odgovoran posao – rekla je Marica. Njezina nećakinja Iva Ćavar (13) poručila joj je: ”Tetka, hvala ti što uspavljuješ nas djecu” i time dala naslutiti kako Marica, unatoč napornim smjenama, ipak ima vremena za svoje nećake, koji to znaju itekako cijeniti.

24sata

Marijana Martić (43) medicinska sestra je u KDB-u Zagreb više od 20 godina. Ima kćer Laru (10) i starijeg sina Dina (14), koji nije bio raspoložen za fotografiranje.

– Nama je to svakodnevica i rutina, a način života koji vodimo bio je i prije korone takav. Djeca su jednostavno uskraćena jer često izbivamo, ali naučite živjeti s tim. Suprug je privatnik i puno radi, no svaki put me dirnu njihove poruke kojima me dočekaju kad dođem s posla – kaže Marijana.

24sata

A teška situacija u KB-u Dubrava dojmila se male Jane Ivančić (8). Njoj tamo radi teta, kojoj je napisala pismo, ali i nacrtala crtež. Ukrasila ga je srcima i rastopila srce omiljene tete.

– Ovo je moja teta Ana. Ana je medicinska sestra i radi u bolnici Dubrava. Ona je jako dobra jer se brine o bolesnim ljudima. Ja bih htjela kad narastem biti isto kao ona, samo bih ja radila u bolnici za pse – piše osmogodišnja Jana Ivančić svojoj teti Ani Prebislavić, medicinskoj sestri u respiracijskom intenzivističkom centru KB-a Dubrava, koja je prije desetak dana za 24sata pisala dnevnik.

Ana kaže kako joj je kći još premala da razumije kakav posao ona radi i da razgovaraju o tome, no zato njezina velika ljubav, nećakinja Jana, tetu puno ispituje o tome i voli slušati priče iz bolnice. Teta se, naravno, trudi ispričati ih s puno optimizma i uz naglasak na to koliko je važno držati se mjera zaštite, pa su puno razgovarale o tome zašto djed i baka moraju nositi masku ako idu u trgovinu i zašto trebamo češće prati ruke. Jana je jako ponosna na svoju tetu, posebno sad, jer zna da teta pomaže ljudima koji mogu biti jako bolesni. Posebno su je zanimale tetine fotografije u zaštitnom odijelu, u koje se Ana ovih dana preodijeva prije ulaska na četverosatno dežurstvo s pacijentima na odjelu, pa ju je i nacrtala u tom odijelu, s dva velika plava srca sa strane, koja okružuju hrabro tetino srce. Jedno joj je srce nacrtala u rukama, jer zna da ga teta uvijek nesebično pruža svojim pacijentima.

– Hvala ti teta što pomažeš ljudima i što bi i meni pomogla da sam bolesna – poručuje teti Ani djevojčica Jana, koja nam je rado pokazala pismo prenosi 24Sata.