Pogledajte za koliko ljudi u BiH se uplaćuju doprinosi, od kojih nikada neće imati nikakve koristi!

Zašto građani uplaćuju doprinose za PIO koji im ne ulaze u obračun penzije, pitanje je sa kojim je ovih dana u javnost izašao Aner Žuljević, delegat Socijaldemokratske partije BiH u Domu naroda Parlamenta FBiH, nakon čega mu se javio veliki broj ljudi koji se po navedenoj problematici obračuna osjećaju ostećenim, a najavili su i da planiraju pokretati i sudske postupke.

Samo za pet godina, u Federaciji BiH građani su potpisali 507. 399 ugovora o djelu, a dohodak po osnovu njih bio je veći od 722 miliona KM. Ipak, obračunati doprinos za PIO neće ući u obračun penzije ni za jednog građanina koji je potpisao ovaj ugovor. Takav tretman je, kaže Žuljević, neprihvatljiv, a vjerovatno i neustavan: “Doprinos za PIO pripada osiguraniku i ta sredstva moraju da ulaze u osnov za obračun penzije kada osiguranik bude ispunjavao uslove za odlazak u penziju, a sada na djelu imamo penaliranje osiguranika, bez šanse da ostvare ikakav benefit”, naveo je Žuljević, koji je tražio pojašnjenje iz nadležnog penzionog fonda, a odgovor koji je dobio ocijenio je kao krajnje birokratski.

O sljedećim koracima koje planira poduzeti više je rekao za BUKU.

Prvo planira zatražiti autentično tumačenje člana zakona o jedinstvenom registru doprinosa, koji se po struci koja je analizirala problem pogrešno primjenjuje od strane Poreske uprave kada su u pitanju matične evidencije.

To je najbrži pravni put da se ove stvari razjasne, napominje. U slučaju da na taj način ne uspije, onda će zatražiti izmjene zakona.

“Što se tiče ocjene ustavnosti, ona je zadnja opcija jer podrazumijeva da moram po osnovu Član 39 zakona o postupku pred Ustavnim sudom pronaći ovlaštenog podnosioca zahtjeva iz člana IV. C. 10. (2) i (3) Ustava. U ovom momentu bilo ko od ovlaštenih podnosilaca može bez problema pokrenuti postupak ocjene pred Ustavnim sudom ukoliko to žele. Ono čime bih zaključio ovu izjavu jeste da mi se nakon izalaska u javnost sa ovom problematikom javio ogroman broj ljudi koji se osjećaju ostećenim, te najavljuju da će pokretati i sudske postupke”, istakao je Žuljević za BUKU.

A obračun ugovora o djelu u Federaciji BiH za neto iznos od 1.000 KM izgleda ovako:

Komentar smo zatražili i od ekonomiste Faruka Hadžića.

Kako za BUKU kaže, postojeća zakonska rješenja u Bosni i Hercegovini koja se odnose na oporezivanje rada imaju niz nelogičnosti. Najveće nelogičnosti se odnose na plaćanje doprinosa, specifično za doprinose za PIO i zdravstveno putem ugovora o djelu / autorskih ugovora ili uplata iz inostranstva. U oba slučaja, pojašnjava, plaća se doprinos za zdravstvo, ali to ne znači da se navedena usluga može koristiti.

“U slučaju da ste prijavljeni kao nezaposlena osoba na birou, zdravstveno osiguranje imate već putem tog osnova. Ukoliko niste na birou, a nezaposleni ste, zdravstveno osiguranje možete imati ako plaćate dobrovoljno osiguranje, što nema nikakve veze za ovim plaćenim doprinosom putem ugovora o djelu / autorskom ugovoru / uplati iz inostranstva. Čak i ako ste zaposlen i na taj način imate osiguranje, postavlja se pitanje zašto plaćate nešto što već imate. Odgovor je inače standardan – “tako piše u zakonu”. Kada su u pitanju doprinosi za PIO putem ovih ugovora, iako u zakonu piše da će ulaziti u osnovicu, u praksi je nešto drugačija situacija i postoje različita tumačenja, na štetu radnika”, pojašnjava Hadžić, a dodatno poseban problem predstavlja situacija za mnoge radnike koji rade isključivo putem ugovora o djelu, ali im na taj način ne ide staž, iako imaju radno iskustvo. Upravo je staž bitan i kod ostvarivanja prava na penziju, naglašava Hadžić, jer je definisano da osoba treba imati i određen broj godina ostvarenog radnog staža, kako bi se prava na penziju mogla koristiti. Upravo je to struka više puta nudila kao prijedlog, da se radni angažman putem ugovora o djelu priznaje i kao staž, čime bi se mnogi problemi riješili.

REPUBLIKA SRPSKA- DOPRINOSI ZA PIO 18,5 POSTO

Situacija u Republici Srpskoj je nešto drugačija i ovdje se od 1. januara 2018. godine za sva lica koja ostvaruju prihode po osnovu ugovora o autorskom djelu i ugovora o djelu plaćaju doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje po stopi od 18,5 posto, bez obzira na to da li su lica koja treba da obave predviđene poslove već zaposlena ili ne.

Primjera radi, u Republici Srpskoj je u prvih 11 mjeseci 2018. godine ukupno 19.877 ljudi ostvarivalo novčana primanja po osnovu ugovora o djelu, a od toga njih gotovo pola, ili čak 9.678, nije istovremeno imalo redovni posao i primanja po osnovu redovnog rada.

Pravnici sa kojima smo razgovarali slažu se da je sve oko penzijsko-invalidskog osiguranja maksimalno zakomplikovano, tako da “ugovorci” po zakonu imaju određena prava, ali teško ostvariva u praksi.

Tako iz besplatne pravne službe Saveza sindikata Republike Srpske su jasni – ugovor o djelu je rad koji nije radni odnos, a nije ni uređen Zakonom o radu RS „(Sl. glasnik RS“ broj: 1/16) za razliku od ugovora o privremenim i povremenim poslovima, iako je uobičajan u pravnoj praksi.

Iz PIO Republike Srpske kažu da nepoznanica nema, te da se uplate po osnovu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, prema propisima u Republici Srpskoj, računaju, odnosno preračunavaju, u penzijski staž, odnosno staž osiguranja, te je ugovor o djelu jedan od obaveznih oblika osiguranja.

Obračun penzijskog staža u smislu dužine tog staža, kažu, određuje se na osnovu uplata doprinosa po osnovu ugovora o djelu. Tako, pojašnjavaju, primanju na godišnjem iznosu od primjerice 11.750 KM, (što odgovara iznosu prosječne plate u Republici Srpskoj u prošloj godini), po osnovu ugovora o djelu, preračunato, daju jednu godinu staža. Za godišnji iznos primanja, po navedenom osnovu, u visini od npr. 5.587 KM računa se kao šest mjeseci ili 1/2 polovina godine staža osiguranja.

“O pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja odlučuje se na osnovu podnesenog zahtjeva. Zahtjev se podnosi u poslovnici/ Filijali Fonda PIO, prema mjestu poslednjeg osiguranja, odnosno prebivališta, ako je nakon prestanka posljednjeg osiguranja prošlo više od 12 mjeseci”, ističu u PIO RS.

SVI TVRDE DA PENZIJA NEĆE BITI

Ekonomisti za ovakvo zakonsko rješenje imaju jedno pitanje – u čiju korist se oporezuju doprinosi po osnovu ugovora o djelu? I jedan odgovor – u korist institucija koje moraju iznaći sredstva da isplate penzije svakog mjeseca.

Jer sve do sada rađene analize jasno pokazuju da penzioni sistem kakav imamo sigurno još dugo neće moći funkcionisati. Tako da su upitne i penzije i njihovi iznosi za stalno zaposlene, a o “ugovorcima” da i ne govoriimo.

Poređenja rad, u odnosu na januar 2016. godine, kraj 2020. godine dočekali smo sa 50.573 više penzionera, i u 2020. godini smo izdvojili 592,4 miliona KM više za penzije.

“Situacija će i narednih godina biti još složenija zbog vrlo nepovoljne starosne strukture stanovništva. Mladih je sve manje, starijih sve više. Ovaj problem ne poznaje pandemiju COVID-a i druge krize, jednostavno raste svake godine, jer trebamo osigurati novac za naše penzionere, a postavlja se pitanje kako kada mladi odlaze i kada ne bude dovoljno novca od naplate doprinosa. Iako se može činiti dobrim što je penzioni sistem na budžetu, nedostatak sredstava će se osigurati od drugih poreza, a to znači manje novca za druge budžetske kategorije i više zaduživanja. Razmislimo šta će nas čekati za narednih pet godina i kako ćemo osigurati taj novac, jer tih pet godina prođe u trenu”, zaključio je Hadžić.

Koliko je stanje ozbiljno, možda najbolje pokazuje činjenica da kada je uvođen sistem penzija u Njemačkoj nakon II svjetskog rata, bila su 4 radnika na jednog penzionera i to je tek garantovalo održivost penzionog sistema.

Mi sada imamo 1,2 radnika na jednog penzionera, što je jedan od najmanjih omjera u istoriji. Za par godina će se ovi brojevi izjednačiti. Pored rasta broja penzionera i odliva radnosposobnog stanovništva, koje je ključni faktor da bi poslovni subjekti redovno uplaćivali obavezne doprinose, drugi veliki problem je standard penzionera. On je najblaže rečeno zabrinjavajući, jer trenutna visina penzija ne omogućava ni minalne uslove normalnog življenja. A kad su i prosječni prihodi niski, onda to znači samo jedno – da će svaki naredni naraštaj penzionera biti katapultiran u sve dublje siromaštvo.