Poništen zakon o “stranim agentima”: Dodikova uredba pala na Ustavnom sudu

Zakon koji je Narodna skupština Republike Srpske nedavno donijela pod nazivom Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, poznat i kao zakon o “stranim agentima”, zvanično je poništen odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Sud je presudio da je dokument u suprotnosti s osnovnim ljudskim pravima i ustavnim odredbama zemlje, ocjenjujući ga kao neustavan od samog početka.

U odluci označenoj kao U-6/25, sud je naglasio da zakon nije u skladu s članom II/3.i) Ustava BiH, niti s članom 11. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji štiti slobodu udruživanja. Pored toga, ukazano je na to da se organizacijama nameću dodatna ograničenja, nadzor i administrativni teret bez pravne osnove.

Zakon je, prema Ustavnom sudu, uvodio nejasne i pravno nepouzdane izraze kao što su “političke aktivnosti” i “političko djelovanje”, što otvara prostor za proizvoljna tumačenja i moguće sankcionisanje gotovo svake akcije nevladinog sektora. Ovakva formulacija, navodi Sud, ne zadovoljava kriterije pravne predvidivosti i time ograničava osnovne slobode građana i udruženja.

Posebnu težinu ima i činjenica da su udruženja koja primaju strane donacije automatski stavljana pod oznaku “agenata stranog utjecaja”, što je, prema Sudu, rezultiralo ozbiljnom društvenom stigmatizacijom i direktno utjecalo na njihov rad i reputaciju.

U obrazloženju se navodi da međunarodni standardi, uključujući preporuke Vijeća Evrope i Deklaraciju UN-a, jasno priznaju pravo organizacija na strane donacije bez diskriminacije. Nasuprot tome, sporni zakon je uveo obavezne oznake, stroge kontrole i prijetnje zabranama rada, što je ocijenjeno kao represivan pristup nespojiv s demokratskim vrijednostima.

Ustavni sud je dodatno istakao kako zakon ne predviđa djelotvorne pravne lijekove za zaštitu pogođenih organizacija, što je također označeno kao ozbiljan nedostatak. Venecijanska komisija i ODIHR su u svojim analizama takođe uputili slične primjedbe.

Na kraju, Sud je zaključio da ovaj zakon, svojim mjerama i sankcijama – uključujući zabranu rada i krivičnu odgovornost – nije odgovorio nijednoj hitnoj društvenoj potrebi, niti je bio neophodan u demokratskom društvu. Time je jasno poručeno: zakon je bio problematičan od prve do posljednje odredbe.