Poplava dobrote

“Mali obični ljudi” hvala vam što ste me učinili (napokon ponovo) ponosnom Hrvaticom i svaka vam čast na i najmanjem paketiću koji ste poslali unatoč vlastitoj neimaštini! Imate ono što nemaju oni najbogatiji- veliko srce. Ma volim ja više bit’ s vama, nego da sam najbogatija! Vi ste najveće bogatstvo!

Političari, ne treba vam agencija za mjerenje rejtinga -ova katastrofa vam je najbolje pokazala što narod o vama misli! Da imate i malo morala, odselili bi u džungle Amazone jer fijasko koji ste ovom prilikom doživjeli je vaš Damoklov mač. Pratit će vas i u Amazonu.

Opća globalna kriza čovječanstva je očita – depresija, droge, fijasko obitelji, strahovi, nekontrolirani društveni sustavi svuda uokolo, ekološke katastrofe… Posljednjih dvadesetak godina se više ne događa tamo negdje… I tu i tamo… Već “Hanibal ante portas!” Stiglo sve. I ekološke katastrofe! Sve baš sve, na što su znanstvenici ukazivali (a mi s pola uha slušali), nam se događa! Začinjeno ljudskom grabeži i egoizmom.

Karakteristika čovjeka (u usporedbi s ostatkom prirode) nije samo u snazi i željama… Već i u činjenici da se čovjekove želje neprestano mijenjaju i evoluiraju… Uzrokuju tako razvoj čovječanstva. Cijela priroda osim čovjeka, crpi samo onoliko koliko treba za svoj opstanak… Čovjek želi više nego što treba u hrani, seksu, udobnosti… A NAROČITO u željama koje su svojstvene samo njemu: za bogatstvom, moći, časti, slavom i znanjem. (Želje za stvarima koje su neophodnim za egzistenciju ne smatraju se egoističnima!) Ljudski egoizam hiperbolički raste… Njegov rast, istina, pokreće napredak čovječanstva, ali istovremeno vodi u slijepu ulicu! Globalnoj krizi. Čovjekov rastući egoizam dokaz je njegove ispraznosti i lišava ga instikata potrebnih za opstanak.

Krajnje je dirljivo kako smo se (nakon što smo izgubili vjeru u institucije i državu) vrlo uspješno organizirali sami i neštedimice kupovali ljudima koje ne poznajemo (iako često i sami na blagajni moramo odlučiti da li ćemo uzeti kavu ili sir)… Utovarujući je vlastoručno u kombije koje voze ljudi koje poznajemo… Mi im toliko želimo pomoći… Njihov jad nas proždire a toliko smo izvarani (i poučeni ratom i kasnijim lopovlukom), da ne želimo riskirati da naša pomoć ne dođe… I ne šaljemo na Haiti. Već tu! Odma’ do nas… Kužimo se. U istim smo govnima…

Kada se dogodi nešto strašno, poput ove elementarne nepogode -prorade instinkti! Obični, mali ljudi su svu svoju snagu i energiju usmjerili ka pružanju pomoći i to bez razmišljanja (uz malu pomoć medija i društvenih mreža), odvojili doslovno od svojih usta i pomogli puna srca ne razmišljajući o sebi. Ne gledajući šalju li Hrvatu, Bosancu ili Srbinu. Slali su poplavljenima. Svaki pokrivač skinut s kreveta… Svaka poštirkana i opeglana posteljina uzeta iz vlastitog ormara, u ovoko teškoj ekonomskoj krizi, imaju posebnu simboliku!
Bravo ljudi -ovih dana sam samo plakala… Od tuge, od ganuća, od sreće… I od smijeha -kad sam vid’la Zokija u amfibiji i isti dan -njegova prva pratilja inaće zadužena za treptanje okicama, kaže: “Ne treba nam ništa. Svega ima dovoljno!”. A ljudi zovu, pišu i šalju dimne signale s vlastitih potopljenih krovova… Žedan sam!!! Di mi je punica??? (Dobro sad sam malo pretjerala.) Nema mi djeteta. Ode mi krava!!! E Milanka, Milanka…

Ali ljudi, nek se j**u! Pa vidite da možemo bez njih!!! Velim vam, ajmo mi k’o Island!!! Pisala sam o tome… Izravna demokracija! Vjerujte mi… Nesebičnost postoji u prirodi! Pa vidite kako divnih ljudi ima?!? Objekt koji prima i daje naziva se živim bićem.

Ljudi, mi smo ti koji nosimo pozitivne promjene!!! Pomažući drugima i sami izlazimo na kraj vlastitim traumama. Pomažući druge, spašavamo sebe i svoje zdravlje! Sve ovakve velike patnje nas odgajaju i čine jačima… Shvaćamo da smo okruženi herojima. Kroz stoljeća su ljudska bića opstala samo solidarnošću i to ni jedna recesija niti podjela, ne može zaustaviti. Kada više nemaš ništa, kada ti je voda odnijela SVE a netko ti pošalje bocu vode za piće… ne pitaš je li ju poslao esdepeovac, hadezeovac, Srbin ili Hrvat… Poslao je čovjek čovjeku.
Ma ljudi, i šta nas briga zašto je puk’o nasip?!? Pa to je iza nas. Možda je baš puk’o da se podsjetimo kakva je sreća pomoći drugom čovjeku!!! Mi smo bitni. Ljudi! Ne da nismo pukli, već ODAVNO NISMO BILI OVAKO DOBRO!!! Braća.. Po muci, alkoholu, vodi ili krvi … Ma ni to nema veze… Braća! Osjećamo se ne samo živi već i JAKI! Ne trebaju nas oni organizirati! Ko jedno tijelo smo. Volim vas sve i hvala vam da ste moji. Ne dam vas za sve izblazirane Amere ovog svijeta!

Sirotinja smo? E ako je mjerilo hrpa zlatnih poluga… Običnog metala kojem smo davno počeli pripisivat dragocjenost… Nek’ smo! Mi svo svoje zlato nosimo u sebi.

Alma Draganić-Brkić

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE