Poslijeratna pisma iz tuđine: Čemu su se naši u Švedskoj nadali uoči Nove godine

Kako se naši snalaze i čemu nadaju uoči Nove godine • Šta se zamjera Karlu Biltu na njegovom starom i novom poslu

Specijalno za “Oslobođenje” iz Stockholma

28. decembar 1995.

Vrijeme je ptica kratkog leta, a već je krenula na put. Omer Hajam je davno saznao šta to znači. Ovdje je život uveden u račun, porez, nikad prekinutu kupovinu, koja kad bi stala sama bi postavila smisleno pitanje: čemu kupovina radi kupovine? Ali, već sam negdje napisao: ovdje se živi da bi se trošilo! Neka mi oproste oni što me stalno ruže, ali u taj trend su se Bosanci vrlo brzo uklopili. I već uveliko šiju Šveđane.

Čemu život koji će ti poslužiti da pokupuješ sve stvari na svijetu, a onda se osjetiš k‘o pustinjak među njima? 

SREĆA I PRAVDA

Djeca, ova bosanska, ne znaju za te dileme, ona samo traže: “Kupi mi ovo, kupi mi ono, sva švedska djeca to imaju” (a nemaju, voli dijete malo da folira). I dok nastaju ovi redovi, započeti nakon neviđenog probijanja kroz silesiju kupaca, šarenih laža i zamotuljaka što će ih podariti djeci ispod jelke, okićene lampionima i sijalicama, samo su mi sjećanja bliska. Ona koja su slična malo čijim. Sve one (nove) godine u Sarajevu, nada:

“Da bog da nova bila u miru…”

Mnogi će danas reći: Vidiš da nam je Bog uslišio molbe!

Svako ima pravo da misli što god hoće. Ne treba nikome oduzimati osjećaj sreće i pravde. Ali, ova nova godina traži neke nove riječi, kao na primjer, “Da bog da se u Novoj smirilo?!”. Važi za mnoge Bosance što će, prazna pogleda i tužna srca, gledati kako se i njihova djeca vesele, kako im Djeda Mraz, direktno sa Sjevernog pola, a preko njihovih džepova, donosi pregršt paketića i koješta. Moji će Bosanci sanjati neke nove godine, kao ja svoje iz Sarajeva što bješe “na kraju svijeta”, usred srca…

“Otiš‘o mi komšija. I s kim ću sad…” veli mi jedan, sad pa sad.

“A što ode? – kobajagi pitam.

“Pa, zbog komšiluka…” Stvarno ga ne razumjeh.

– Lahko li je to: nije im‘o čovjek ovdje komšiluka i otiš‘o je tamo gdje ga je vazda bilo. Ne more više bez toga da živi!”

Šta je s onima što nisu znali šta su komšije?

Zato je svaki čestiti Bosanac danas u Švedskoj, u najmanju ruku, prazna srca… neki su uz to shvatili tužnu činjenicu da se za života neće vratiti svojoj kući. Razočarani su. Utučeni. Ne pitaj ih ništa. Imali su, kažu, nadu. A sad i nju su ubili. “Što će nam Nova godina, što će nam vrijeme uopće, kad smo se u biljke pretvorili…”, govore.

No, došao je gospodin Safet Isović i Kemo Monteno. Da ih malo utješe. Zabavljat će se nekom drugom zgodom, možda. Ako zgode bude, jednom. Kod kuće…

Kao što rekoh, ako nekog zanima, domaćine more praznične brige. I oni su, k‘o mi nekad, sastavili više dana pa se odmaraju (a pravo da kažem, ne vidjeh da su se nešto umorili, valjda im takvi poslovi, ili ljudi jednostavno ne žure; to negativno utječe na dužinu i kvalitet življenja?!). Onda će im stići januar i jesti će se, uglavnom, sendviči. Do veljače, dok ne stigne plaća ili socijala (sve češće). Tad će se početi štedjeti za deset dana u Španiji iIi drugdje. Možda čak i Jadran dođe u obzir. 

PITANJA ZA BILTA 

Ono što je za čitaoca zanimIjivije, vezano je za gospodina Carla Bilta, kojeg, dok pišem ovaj tekst, vidim kako šeta sarajevskim snijegom. Prije koji dan, u uglednom New York Timesu osvanula je žestoka kritika na račun ovog civilnog “šerifa” za Bosnu. “Bosna nije polovan posao. Ako to Bilt ne uviđa, onda treba pronaći drugog čovjeka koji će to učiniti”, stoji u članku, a onda se dalje kaže kako je iznenađenje da se ovaj medijator misli godinu baviti Bosnom, ali i svojim poslom u Švedskoj (Bilt je, inače, lider opozicije i čelnik partije moderata).

No, glavni prigovor je što je dopustio da ga prevare bosanski Srbi u vezi s masakrom u Srebrenici. On je u to vrijeme objelodanio kako se dogovorio sa njima da će Crveni križ posjetiti zatvorenike – Bošnjake. Naravno, od tog nije bilo ništa. Prigovara mu se, također, što nije obezbijedio da srebrenički masakr i drugi slični zločini ne ostanu sakriveni.

Bilt, koji nakon svakog sastanka o Bosni, u ovdašnjim sredstvima informiranja obavezno gostuje, ekspresno odgovara na rečene kritike:

“Ja radim cijelo vrijeme s Bosnom”, dodajući: “To su pravila: Čovjek radi u jednom od najugroženijih prostora u svijetu i ima onih koji tako misle”, dodajući da sličnih kritika nije bilo ni s jedne druge strane.

Na primjedbu da mu se spotiče da je u velikoj mjeri vjerovao i prihvatio srpska obećanja u vezi sa Srebrenicom, on odgovara: “To je propaganda, najgore vrste. To je rat koji je najvećim dijelom propaganda… To je zadesilo sve koji su bili značajni u mirovnom planu… Na taj način, nažalost, nastoji utjecati, neistinitim optužbama, na predstavnike u mirovnom procesu…”

Ovdje je saopćeno da Bilt zadržava svoju plaću, odnosno honorar iz Parlamenta, koji iznosi 27 hiljada kruna na mjesec (oko 5.500 DM). Kad se digla prašina oko toga, Tom Tidblad, šef u sekretarijatu švedskog Riksdaga (parlamenta), je izjavio kako ne postoji obaveza prisustva u Parlamentu, što će reći da sam Bilt i njegova partija odlučuju hoće li tamo zadržati klupu ili neće.

“On nije došao da traži slobodno s posla, čime njegovo mjesto ostaje”, kaže njegova press-sekretarica Anette Brolenius.

“To je besmisleno… Carl Bilt mora izabrati”, grmi socijaldemokrata Kurt-Ove Johansson iz skupštinskog odbora za ustav. lako i ovdje neki misle kako on nije baš najbolja osoba za posao koji mu je dodijeljen u Bosni, jer je isuviše “neutralan”, što znači naklonjen Srbima, on ipak gura dalje. Možda mu je ovo prilika za novu promociju. U slučaju da se to dopadne Amerima… 

STIGLA “DRINA”

Šta da vam još pišem “odozgor”. Da je minus dvadeset i pet tamo na sjeveru? Da upravo mile najkraći dani u godini i, čini se, na svijetu, koji dobace jedva iznad pet sahata kakvog-takvog svjetla (a šta je s našim mrakom četiri godine?) Možda o maloljetnom Švedu, koji je ubio jednog “nigera” na čistu miru, pa mu poslije policija našla pravi arsenal različitog naoružanja, ali nejma dokaza za sud?! Da li zato što dečko ima šesnaest godina? Da li samo zato? Ili možda ima neke veze i ubijeni crnac?

Ili, pak, o radnoj akciji u predgrađu Malmea, kad je petsto duša, ko u najsocijalističkija naša vremena, obuklo plave kombinezone, zasukalo rukave i s lopatama u rukama, zakopalo ono šta će za koju godinu biti most do Kopenhagena u Danskoj… O prvom izvoznom bosanskom poslu, sarajevskoj cigareti “Drina”? Koja je preplavila ovdašnje interno tržište. Cijena je, kako gdje i kako za koga: od 15 do 20 maraka za šteku. Kako ne znam je li Fabrika duhana učestvovala u ovom sjajnom potezu, to ću zasad morati vjerovati pričama da su je ovdje dobavili “naši humanitarci”, što ponekad dopeljaju nešto robe gladnima i bosima dolje (a oni znaju jesu li je i dobili)…

Lijepo je nešto ostaviti pa ispričati kad se vidimo.

*****************************************

IZBJEGLICE NISU PARAZITI

Lucijano Astudillo i Toni Johansson iz SSU-a (Savez socijaldemokratske omladine Švedske) objelodanili su ovih dana jednu vrstu pisma svojim sugrađanima, a na temu izbjeglica. Kažu kako je golub mira sletio konačno u bivšoj Jugi. S njim će kući najveći dio bosanskih izbjeglica (kažu čak 95 posto, pozivajući se na neko istraživanje ambasade naše zemlje, koje ovom autoru nije poznato) i vele:

“Možemo biti ponosni što smo ljudima omogućili da započnu novi život”. Ali nisu zadovoljni onima koji su ovdje, otjerane od kuće, vidjeli kao one što “dolaze ovamo da zarade novce”, te: “oni koji trebaju stvarno zaštitu i pomoć ne mogu pobjeći, nejmaju mogućnosti”. Zahvaljujući takvima, kao i vlastima, pišu oni, “ne mogosmo ugostiti više nevoljnika”.

“lzbjeglice su ponovo pokazale da je njihov najveći san da se vrate… Sad to pokazaše Bosanci, kao ranije Grci, Čileanci, Eritrejci.. Mi ne tražimo ispriku od vlasti… samo da shvate da ako bude slična situacija u svijetu, da izbjeglice nisu paraziti… Mi želimo da Švedska kao demokratska zemlja, ponovo razmisli i razumije…”, otvorili su srce Astudillo i Johansson. 

PAKETIĆI ZA MALE BOSANCE 

I švedska djeca će svojim vršnjacima u Bosni spremiti pakete u kojima će biti igračke, odjeća i, obavezno, slatkiši. Tako su, primjerice, djeca osnovnih i srednjih škola u Geteborgu sama pravila paketiće dok je inicijativu i prikupljanje odradila organizacija “Studenti za Sarajevo”. Konvoj od tri busa i jednog teretnog kamiona, će u grad-pobratim Tuzlu, a pratit će ga ovdašnji aktivista Carl Sundsvik.

On kaže: “Htjeli smo i u Srbiju donijeti poklone, ali oni su svoju granicu zatvorili. Oni nas ne puštaju, čak ni sada kad Mirovni sporazum postoji…”

Tako vam je to ovdje: i iz ovakve organizacije hoće po svaku cijenu vidjeti “sve tri strane” istim. Pa i kad su dječiji paketići u pitanju…

Moja BiH / Oslobođenje