POTRESNA ISPOVIJEST BOSANSKE PJEVAČICE: Neće me slomiti razorni rak jajnika, samo kako ću bez svoje duge crne kose!?

Samira Jugović-Muminović je poznata 47-godišnja pjevačica iz Srebrenice. Živi u Bernu, u Švicarskoj. Njena teška životna priča nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ovo je njena borba koju vodi već četvrtu godinu – opaki karcinom!

-Oduvijek sam bila zdrava žena, rodila sam kćer i sina, i nikada, ama baš nikada nisam imala onih tzv. ženskih problema. Odlazila sam na redovite kontrole, i uvijek je bilo sve u redu. Potkraj 2018. pojavio mi se polip na maternici, veličine šest milimetara, pa mi je u februaru 2019. liječnica predložila da ga ukloni kiretažom. Nisam bila baš za to jer sam se osjećala super, međutim, ona me uvjerila da je bolje to maknuti kako ne bi došlo do nekih većih komplikacija, i dogovorile smo se za operaciju 28. marta te 2019. godine.

-Prije operacije morala sam ponoviti ultrazvuk, papa-test i sve što treba. Nalazi su bili uredni, i liječnica je rekla kako možemo operaciju odraditi bez problema. Operirala me 28. marta 2019., taj isti dan sam došla kući, i sve je prošlo u najboljem redu. Međutim, dan poslije dobila sam bolove u dnu trbuha. Mislila sam da je to zbog iritacije, ali svaki me idući dan boljelo sve više. Nazvala sam liječnicu, rekla joj da nešto nije u redu. Ona me pozvala na pretrage, sumnjale smo da je upala mokraćnih puteva, međutim, ti nalazi su bili uredni.

-Na kontroli 16. aprila, dva tjedna poslije kiretaže, doktorica mi radi ultrazvuk i ima što vidjeti – na mojim jajnicima pojavile su se ciste veličine 5,5 centimetara. U samo dvije sedmice. Kaže ona, onako usput dok je gledala u ekran, kako to nije ništa, to su vodene ciste koje pucaju pa me zato boli. “Dođite za mjesec dana”, rekla je nakon pregleda. “Ali ja imam bolove, što da radim?” – pitala sam je. Uputila me da uzmem paracetamol ili nešto slično protiv bolova, i naručila me za 21. maja, na kontrolu.

-Dođem kući, ništa mi nije jasno – svi su nalazi uredni, nemam tumor, pa što se to onda događa? I tako sam se borila s bolovima jedva čekajući sljedeći pregled. Na tom pregledu doktorica mi ponovno radi ultrazvuk, pogleda, i kaže – ovo nije dobro! A ja, onako izgubljena, pitam što nije dobro, i dobijem odgovor: “Ciste su narasle na 10,5 centimetara, morate hitno na magnetnu rezonancu”.

-Potpuno sam zbunjena, ne razumijem što se događa, znam samo da mi je sve lošije i lošije. Odradim magnetnu rezonancu i čekam rezultate. Prošlo je deset dana, doktorica se ne javlja a rekla je da će me nazvati čim dobije nalaze. Sada već ljuta i na doktoricu i na samu sebe, jer bolovi su nepodnošljivi, nazovem ja nju i kažem da ne mogu više trpjeti i da ću, ako mi ne može pomoći, otići drugom liječniku. Možete li zamisliti – ona je zaboravila na mene, rezultate je dobila odmah, ali ih je zagubila, mora ih potražiti, ne zna gdje su?! Uskoro me nazvala natrag, i rekla neka hitno dođem u ordinaciju. Kad sam sjela na stolicu preko puta nje, stavila je na stol moj dosje, pogledala me, i izgovorila: “Na žalost, nemam dobre vijesti. Vi imate karcinom jajnika, zauzeo vam je jajnike, maternicu, debelo crijevo, dvije limfne žlijezde, slijepo crijevo i trbušnu maramicu”. U šoku, tražila sam da ponovi što je rekla, možda je neka pogreška, ali ona je odgovorila kako pod hitno moram ili na operaciju ili na kemoterapije…

-Tada se srušio sav moj svijet. Svijet koji sam nekako izgradila da mogu konačno uživati u životu sa svojom obitelji, poslije prokletog rata u Bosni, i poslije pada Srebrenice, gdje smo izgubili i sve što smo imali i svoje najmilije. Zablokirala sam. Ne znam tko sam, jesam li to ja, ili je to neki ružan san? Graške znoja samo klize niz lice. Doktorica me gleda i konstatira: “Gospođo Muminović, vama nije dobro”. Pa kako će mi biti dobro?! Zna li ona što mi je upravo priopćila? Vraćam film u glavi, razmišljam o obitelji, znam da nitko nije imao karcinom, nisam imala nikad dodira s tom prokletom nemani.

-Sjedim na stolici, svijet mi se ruši, a doktorica se iščuđava što mi nije dobro!? Nisam znala bih li skočila da je uhvatim za vrat ili da plačem? Što da radim? Pitam je što mi je to uradila – pa prije kiretaže je bilo sve uredu, zna li ona što znači imati rak jajnika? A ona govori kako zna i kako je to izlječivo, neka se ne brinem. Kako? Nije to gripa! Kako sada reći mužu, djeci, sestri, majci… ne želim da dožive šok, znam kako će reagirati, pogotovo majka. Kako ću ostati bez svoje duge crne kose koju njegujem godinama? Kako ću podnijeti operaciju? Kako ću se nositi sa stomom? Ma hiljadu pitanja vrti mi se u glavi kao ringišpil, bez prestanka.

-Tjelesno mogu mnogo toga podnijeti, ali psihički teret je najteži. Znala sam da mi je potrebna sva snaga ovoga svijeta da guram naprijed. U šoku, nisam mogla sama kući, nazvala sam muža da dođe po mene. Tada je i njemu doktorica priopćila o čemu se radi. Bio je u šoku, jedva sam ga smirila da ne skoči obračunati se s njom, pitao ju je što mi je to uradila, kako je tako naglo i iznenada mogao nastati toliki kaos?

Došli smo kući, gledamo se, zanijemio on, zanijemila i ja. Pokušavamo shvatiti, ali ne ide. Voljeli bismo se probuditi iz noćne more, ali ništa od toga. Osjećam se slomljeno i nemoćno.

-Nakon mjesec dana, odlazim na operaciju. Četiri najbolja hirurga odradila su vrhunski posao, sedam sati je trajala operacija, odstranili su sve što je trebalo. Da nisam operirana, rekli su, za dvadesetak dana više mi ne bi bilo spasa jer se karcinom brzo širio. Morali su, na žalost, ugraditi stomu, što mi je teško palo, ali polako sam prihvaćala da tu ništa ne mogu promijeniti i da ću uspjeti samo svojom snagom i voljom.

-No, život mi se uskoro pretvorio u pakao. Redala se komplikacija za komplikacijom: bubrežni kanali su natekli pa se posljedično urin skupljao oko bubrega, mjesecima sam nosila katetere da se rasterete bubrezi. Zbog liječničke pogreške dobila sam trombozu, tromb se zaustavio u preponi lijeve noge, koja je otekla i poplavila, na tankom crijevu su se pojavile priraslice i zaustavile prolaz hrane pa sam konstantno povraćala, iz pluća su mi izvadili tri litre vode… Prva tri mjeseca u bolnici stanje je bilo sve lošije i lošije. Liječnici su rekli da su uradili što su mogli i mojoj obitelji govorili da se pripreme jer ne očekuju da ću preživjeti. Tumor je toliko agresivan da izaziva komplikacije i tijelo je sve slabije. Crijevo je bilo blokirano, izgubila sam svu snagu jer nisam jela, više uopće nisam mogla stati na noge. Odlučuju hraniti me venskim putem i uspijevaju oporaviti da mogu početi kemoterapije. U šest mjeseci primila sam 23 kemoterapije, a 15 mjeseci uzimala sam i lijek Avastin. Taj lijek je jako loše utjecao na moj organizam, izazivao je jake bolove u zglobovima zbog kojih se tri godine nisam mogla kretati i takoreći postala invalid. Od početka liječenja pala sam na 60 kilograma (visoka sam 178 cm), ali zbog svih tih lijekova i otrova sam se napuhala i natekla da sam došla na 100 kilograma i osjećala se kao balon.

-Sama nisam mogla vjerovati što sve čovjek može podnijeti i izdržati, a jedan me liječnik pitao jesam li prije nešto trenirala jer mu nije bilo jasno odakle mi tolika snaga. A ja iz ove kože nisam mogla, pogodilo me nešto za što nisam mislila da je moguće. Moj karcinom nije genetski uvjetovan, jednostavno nisam imala sreće i dogodio se hormonski poremećaj. Kako i zašto, to nikad neću saznati.

-Moju dijagnozu svi smo veoma teško podnijeli, a ja sam se s njom borila, reklo bi se, muški. Završila sam liječenje, oporavak je išao veoma teško. A onda se 20 mjeseci nakon završetka liječenja, točnije u listopadu 2021., ta “neman” u mom organizmu ponovno probudila. U trbuhu su se pojavile žlijezde koje su se uvećale. To mi je teško palo, ali sam se brzo pribrala i rekla sebi da moram dobiti i tu bitku. U tome imam golemu podršku mojih najdražih, podršku prijatelja širom svijeta koji se javljaju i pitaju kako mogu pomoći. Prije tri mjeseca postala sam i nana (baka), dobili smo prvog unuka. To je bilo ostvarenje moje najveće želje, a mislila sam da tu ljubav nikada neću osjetiti.

-Zahvaljujem dragom Bogu što mi je produžio život da mogu još uživati s najdražima. Život je danas postao sam po sebi težak, svatko ima neku svoju muku i vodi neku svoju borbu. Ali ljudi nisu ni svjesni koliko su jaki, pogotovo mi žene. Šok je već dobiti dijagnozu, a sve što žene moraju podnijeti tijekom liječenja neopisivo je teško, i zato su to prave lavice. Želim im mnogo sreće i snage da ustraju, jer riječ “karcinom” ne znači kraj. Mene je u životu uveseljavala pjesma i muzika, bavila sam se pjevanjem i u tom poslu stekla mnoge drage prijatelje iz svih krajeva. Voljela sam da se ljudi vesele, uživaju, i makar na trenutak zaborave probleme. I meni je muzika bila neka vrsta terapije nakon svega što sam proživjela, i zbog prokletog rata, i tijekom pada Srebrenice. Zato, drage moje, dajte si oduška, uživajte u onome što volite, što vam ispunjava dušu, jer to je jedini način da ostanemo i snažne i pozitivne.

Express