Potresna ispovijest: „Pretukao me gradski kriminalac, dobio kaznu 1000 KM, a ja traume za cijeli život!“

Dosad objavljena svjedočanstva su raznolika i obuhvataju razne tipove nasilja, kao i razloge za neprijavljivanje… sva su podosta bolna i traumatična.

“#NisamPrijavila jer je ugledna osoba u našem mjestu; jer mi mnogi nisu povjerovali kojima sam rekla; jer su ti isti krivili mene; jer ‘nisam imala dokaza’, a znam da bi mi u policiji to isto rekli i danas, trinaest godina kasnije. Tuga, čemer, jad – i nekad i sad”, stoji u jednom od stotina svjedočanstava.

“#NisamPrijavila zato što sam bila mala, tek u osnovnoj školi i brinula sam se da će mi se smijati i reći da umišljam”, napisala je druga korisnica.

Ono što je zajedničko većini svjedočanstava jest nepovjerenje u institucije, policiju i pravosuđe koje žene imaju. Vlada općeniti manjak podrške i povjerenja u društvo u kojem žive, ali često i u one najbliže: obitelj, prijatelje i partnere.

Taman kada su svi prestali da pišu – mi pričamo: o ženama, o zlostavljanju, o pokretima #nisisama i #nisamprijavila. U prošloj smo godini u čitavoj regiji vidjeli pomake oko progovaranja o seksualnom nasilju i uznemiravanju, počevši od prostora koji je otvorila inicijativa „Nisam tražila“, a koja je prikupila hiljade svjedočanstava o nekom obliku nasilja nad ženama. Krajem 2021. godine, Twitterom se počeo širiti novi hashtag #NisamPrijavila, putem kojeg žene objašnjavaju zbog čega nisu prijavile seksualno uznemiravanje i zlostavljanje. Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH, svaka treća žena žrtva je nasilja, a svaka druga starija od petnaest godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja.

U BiH djeluje ukupno osam sigurnih kuća, koje djeluju u okviru nevladinih organizacija, sa smještajnim kapacitetima koji ukupno imaju 181 krevet.

Na području entiteta Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH), trenutno postoji pet sigurnih kuća, koje djeluju u okviru nevladinih organizacija, sa ukupno 126 kreveta, dok u RS-u djeluju tri sigurne kuće, koje raspolažu sa 55 mjesta: Fondacija lokalne demokratije; Sarajevo, Medica, Zenica; Vive Žene, Tuzla; Žene sa Une, Bihać; Žena BiH, Mostar i Caritas, Mostar. U Republici Srpskoj djeluju tri sigurne kuće pri nevladinim organizacijama Budućnost, Modriča; Udružene žene, Banja Luka i Fondacija Lara, Bijeljina.

Ovakve su kampanje ili akcije odlične, jer mnoge žene misle da su u sopstvenim iskustvima usamljene, odnosno misle da ih samo one preživljavaju, da ih niko neće razumjeti, a prije svega ovoga očekuju osude.

Naša sagovornica Melani Isović iz Banje Luke – novinarka koja se bavi rodno zasnovanim, marginalizovanim i društveno odgovornim temama, feministkinja i aktivistkinja – govori o svojim traumatičnim iskustvima, prijavi, ali naposljetku o svemu onome što mnoge žene ne izgovaraju zbog raznoraznih iskustava.

Ispovijest Melani Isović prenosimo u cijelosti

„Osjećam ljutnju i bijes…

Prisjećajući se tog nemilog događaja, osjećam ljutnju, bijes… Tog 27. decembra 2016. godine, drugarica Aleksandra i ja odlazimo do grada. Tamo se nalazimo sa društvom u kafiću, puštamo muziku, smijemo se, šalimo se i ništa ne može da nasluti dalji tok večeri.

U jednom momentu mi prilazi Slobodan Miljatović, poznatiji kao Flojd, gradski osuđivani kriminalac, nasilnik i bokser. Prije toga nikada nismo razgovarali, a nismo se ni pozdravljali. Kao i kod svih takvih likova, ego im je više nego izražen. Prilazi za naš sto, stoji naspram mene i govori mi da sam njegovu pjesmu prekinula i da kada on pusti pjesmu – ona mora ići do kraja i da poslije mogu da pustim onu koju želim. Slušajući ga, vrtim u glavi: ni ne sjećam se kada je ovaj ušao, ne sjećam se da sam ga vidjela da je pustio pjesmu. Odgovaram mu ‘dobro’, ne želeći probleme i okrećem glavu prema svom društvu. Ničim izazvan, Flojd me naziva kurvom. Ja u šoku! Nikad prije sa mnom nije progovorio nijednu riječ. Stvarno ne mogu da dozvolim da bilo ko priča sa mnom na takav način. Gledam u njega i ne vjerujem šta mi govori. Odgovorim mu na to: ‘Jesam, kao tvoja mama!’

Iste sekunde me udara šakom u glavu. Padam sa stolice na pod. Udara me po glavi, po rukama, po stomaku. Koristi noge i ruke. Ne prestaje! Sakrivam lice šakama da me ne unakazi. Udaranje traje kao vječnost.

Nekih pet-šest momaka ga jedva odvojiše od mene. Drugarica histerično vrišti, sklanja me na drugu stranu kafića do šanka. Međutim, nasilnik se otrgnu i poče me ponovo udarati. Isto nogama, rukama – gdje je stigao – po cijelom tijelu. Imam rupe u sjećanju kod tog dijela kada mi je ponovo prišao.

Otišao je. Moja drugarica Aleksandra histerično plače, govori mi da je zvala policiju. Ja želim samo da idem kući… ne osjećajući ništa i nemajući nikakvu emociju vezanu za taj nemili događaj koji mi se upravo desio.

Ne sjećam se ni kad sam zaspala niti sam znala kako me je san kratko uhvatio. Budim se, ustajem iz kreveta… Pogledah se u ogledalo – masnica ispod oka. Krenuh histerično da skidam, cijepam pidžamu sa sebe. Vidljivi otisci prstiju, udaraca po cijelom tijelu: na rukama, na grudima, na struku, po stomaku… tu su masnice i na bedrima i koljenima. Samo je nekako uspio da zaobiđe dio tijela od lista prema stopalima. Najviše je nastradala desna strana.

Prijavljujem policiji nasilje koje sam doživjela. Govore mi da su zaprimili poziv, da su izašli na teren, ali da nisu nikog i ništa našli na lokaciji. Tu im kazujem da sam samo htjela da idem kući. Jedan od policajaca mi objašnjava da im je Slobodan poznato lice i da se to nije prvi put desilo. Šalju me iz policije u Hitnu pomoć.

Glava mi se raspada, osjećam neki adrenalin. Hodam kao da lebdim. Osjećam bol u tijelu i žiga me glava pri svakom koraku koji napravim. Pregledali su me doktori, više njih; ne sjećam se tačno. Ostavljaju me u bolnici.

Kako je bila zima, noć je bila već oko 17:00 časova. U bolnicu, u obilazak, dolaze roditelji, moji prijatelji… Donosili su mi paketiće jer je Nova godina za par dana. Tu tek počinjem osjećati toplinu… čak i sreću u tim teškim trenucima.

Početkom 2019. godine ponovo se srećemo na sudu. Prvo sam svjedočila ja, pa onda on. Pokušavao je na sve moguće načine da se izvuče. Vidjevši da imam papirologiju, fotodokumentaciju, otpusni list iz bolnice – priznao je krivicu. Kažnjen je sa 1000 KM.

Nisam zadovoljna kaznom, a i nisam htjela da ga dalje tužim jer ga ne želim više gledati. Novac mi nije važan. To šta je učinio se ne može naplatiti. Tužila sam ga isključivo zato da mu – ukoliko ponovi takvo djelo i ugrozi nečiju sigurnost – sljedeća kazna bude mnogo strožija”, objašnjava za naš portal Isović.

“Odmah sam progovorila” – podrška bližnjih ključna

Ponovo si progovorila o svom iskustvu. Da li su se probudile i koliko su jake traume danas?

„Neposredno poslije događaja sam svakako pisala po društvenim mrežama šta mi se desilo. Smatram da je važno o tome govoriti, pričati o iskustvu sa nasiljem koje mi žene proživljavamo… bar mi koje smo privilegovane i nemamo strah i koje imamo podršku bližnjih.

Gledam da u svakodnevnom životu ne razmišljam o tome, a da trauma postoji – to je definitivno i ostat će i tokom ostatka života. Ali ne želim da me to obilježi i da ne nastavljam sa životom kao i prije toga.“

Sreća u nesreći

Kaznu koju je dobio muškarac nakon što si ga prijavila je negdje oko 1000 KM. Da li se nalazimo u ovakvom društvu zbog silno nepravilnog sistema koji nas i sve oko nas oblikuje?

„Ponovo napominjem da sam ja imala sreću što sam uspjela da odemo na sud. Masa je žena kojeto nisu uspjele. Nasilnik je želio da slučaj zastari i pokušavao je – preko svojih poznanstava i kumova – na razne načine da se to ne desi. Ja sam željela da se desi, pa sam, nažalost pošto živimo u iskrivljenom društvu, morala i ja da iskoristim svoja poznanstva da se slučaj izvadi iz ladice.

I tu je negdje tragedija našeg društva jer ako prijaviš nasilnika – pitanje je šta će sa tim biti i da li će uopće doći do presude“, ističe Melani.

Društvo nije spremno, ali žene jesu

Ponovo je počela silna lavina priznavanja. Odmah nakon #nisi sama, pojavljuje se i #nisamprijavila… Da li smo mi kao društvo spremni za ovo? Otpor je ogroman, pa čak se i za bližnje ljude stvara otpor… Kada i da li će se promijeniti svijest o činjenici gdje živimo?

„Društvo nije spremno, ali mi žene jesmo. Progovorile smo! I to je ono što nam niko ne može oduzeti; imamo sva prava ovog svijeta da pričamo o nasilju koje smo doživjele i preživjele. Veliki

broj žena mi se javljao govoreći da su doživljavale različite oblike nasilja, ali nisu dovoljno hrabre da progovore. Također nisu sve žene spremne i dovoljno hrabre, kao i što nemaju snage ili jednostavno iz straha od ponovnog proživljavanja traume koju su doživjele, da govore o nasilju. I mi trebamo imati razumijevanja prema njima. Progovorit će kada budu mogle i željele, pod uvjetima koji im odgovaraju. Jer jednostavno nije lako.“

„Straha nemam“

„Kada se prisjećam tog vremena prije skoro pet godina… Nisam izlazila vani sigurno nekih petnaestak dana. Sjećam se kada sam izlazila sa prijateljima i prijateljicama na kafu da sam se morala mami javljati svakih petnaest minuta jer je bila prestravljena i zabrinuta za mene.

Sada se ne bojim.

Kao što sam ranije napomenula, ja sam privilegovana u jednu ruku. Imala sam veliku podršku svojih roditelja, sestre, ali i prijatelja i prijateljica. Odgojena sam tako da ne trpim nijedan vid zlostavljanja i nepravde. Imala sam se kome obratiti i imala sam resurse, što, nažalost, dosta djevojčica, djevojaka i žena nema. Također, želja da bude kažnjen je bila veća od straha.“

Edukacija i pritisak su ključni

Potrebno je educirati građanstvo protiv nasilja nad ženama. Potrebno je o tome govoriti u ranom djetinjstvu, u vrtiću, djevojčicama i dječacima. Osnažiti djevojčice, djevojke i žene da ne šute i ne trpe bilo koji oblik nasilja. Senzibilirati dječake, momke i muškarce kada je riječ o nasilju nad ženama. To je dugotrajan proces, ali smo mi zato tu da se borimo – ne za sebe koliko za nadolazeće generacije i to je ono neprocjenjivo što nas gura da radimo i govorimo o problemima sa kojima se žene svakodnevno susreću.

Sve dok budemo odgajali djevojčice da šute i trpe i da se prilagođavaju… Kome da se prilagođavaju? To su strašne brojke; to nasilje nad ženama je kompleksno i potrebno je promijeniti čitav sistem. Veliki je problem što nasilnici dobijaju mizerne kazne za počinjeno nasilje. I samim tim žene doživljavaju institucionalno nasilje.

Bilo kakav vid pomoći ženama je dobar i ako u mikrosvijetu možemo pomoći jednoj ženi da se osnaži i prijavi nasilje – sjajno je.

Nasilje nije cool – učimo to nadolazeće generacije

Proces edukacije je dugotrajan i to ne radimo za sebe, već za nadolazeće generacije djevojčica, djevojaka i žena. Voljela bih da to doživim.

Nerazumijevanje, ali i normalizovanje problema nasilja nad ženama je učestalo. Npr. nećemo pozvati policiju kada čujemo ili vidimo nasilje nad ženama, ali ćemo rado pozvati komunalnu policiju da prijavimo studente ako puštaju glasniju muziku.

Sa druge strane, žene prešutkuju nasilje i traume jer nepovjerenje i osuđivanje iskustava žena sa nasiljem je ogromno i to dodatno viktimizuje žene.

Poruka svim ženama, djevojčicama i djevojkama

Žene, budite snažne i odvažne; ne prilagođavajte se nikom! Pokušajte se riješiti zlostavljača i nasilnika. Ukoliko ste u partnerskim odnosima sa nasilnikom, da – ostavite ga; ljubav ne smije da boli. Pokušajte da uradite sve što je u vašoj moći da ga prijavite… jer su na sudu isti ti nasilnici i zlostavljači manji od makovog zrna. Niste same i sigurna sam da će se naći neka sigurna luka koja će vam pomoći da prebrodite teške trenutke.

Sram koji zlostavljana žena osjeća, potaknuta društvenim normama, trebalo bi zamijeniti onime da se sramote muškarci koji te zločine čine. Prebacivanje krivice na žrtvu čest je slučaj. Jedna od ispovijesti s Twittera to potvrđuje. Ovaj je pokret dao medijski prostor temama zlostavljanja na rodnoj osnovi. Dao je glas – još važnije hrabrost – ženama da priznaju, prvenstveno sebi, a potom i drugima, da su žrtve zlostavljanja i da nisu krive za to što im se dogodilo.

Također, živimo u društvu koje podstiče tezu da je porodica privatna stvar. Međutim, ovim se stavom nasilje u porodici prešutkuje i oni koji unutar porodice imaju manje moći, a to su žene i djeca, gube mogućnost da imaju podršku da izađu iz nasilja.

Muškarci su naučeni da dominiraju u porodici, a ponekad, mada često, rade to nasilno. Dakle, da li će država kažnjavati počinioce nasilja u porodici u skladu sa zakonom ili će i tu ostati dominantan muškarac – zavisi od cijelog sistema, koji je prije svega truo.

Okruženje najčešće “tješi” žene rečenicom: “Tako je u svim evropskim i u velikom broju ostalih zemalja.”

Prema tome, borbe ostaju na nama ženama jer za sve zakone koji kažnjavaju seksualno i nasilje u porodici zaslužne su mnogobrojne aktivistkinje i feministkinje ženskog pokreta, a koje su se godinama zalagale da se takvi zakoni formulišu i usvoje u njihovim matičnim zemljama. Muškarci najčešće podršku daju preko lajka.

Čast izuzecima u objema grupama.