Potresno svjedočenje Abdulaha Ahmića: Ubili mu roditelje, brata i tri sestre, on preživio glumeći da je mrtav

Među mještanima Ahmića koji su preživjeli torture, ubijanja, progone, paljevine i zločin koji se dogodio 16. aprila 1993. godine, kada su 116 civila bošnjačke nacionalnosti ubili pripadnici HVO-a, jeste i Abdulah Ahmić (54), kojem su ubijeni roditelji, brat i tri sestre.

Opkoljena kuća 

S ožiljkom na licu, ali i onim još težim – na srcu, danas živi u kući gdje su mu ubijeni roditelji, braća i sestre. On je, srećom, nekako uspio preživjeti.

– Rano ujutro čuli smo granatiranje. Kada smo pogledali kroz prozor, već je bilo kasno. Kuća nam je bila opkoljena hrvatskim vojnicima – prisjeća se Abdulah.

U kući je bio s majkom, ocem, tri sestre i bratom Murisom, koji je bio u podrumu. Abdulah ga je dozivao, pitao šta će činiti.

– Pogledao sam kroz prozor, srednji dio sela već je bio u plamenu, kuće su gorjele. Neposredno nakon toga, začuo se rafal na našim ulaznim vratima. Otac je dozvao vojnike, rekao im da ne pucaju, da ćemo izaći – kaže on.

Kada su izašli, dočekala su ih dva vojnika, namazana garežom, s automatskim puškama u rukama. Pitali su ih imaju li oružje, a potom su ušli da im pregledaju kuću.

– Majka i sestre ostale su u kući, a mene i oca su izveli. Naredili su nam da prođemo ispred kuće, gdje sam zatekao brata Murisa. Na njega su bacili bombu. Bilo je teško gledati u njegovo beživotno tijelo, srce mi je pucalo – govori Abdulah.

Potom su Abdulaha i njegovog oca doveli do tijela njegovog brata, naredivši im da mirno stoje.

– Ocu su kazali da iskorači. Sa svega jednog metra, gledao sam kako mi ubiše oca. Upucali su ga u sljepoočnicu. Potom je meni kazao da istupim, što sam i učinio. Pucao je iz automatske puške. Trznuo sam glavom i osjetio toplinu na licu. Promašio je sljepoočnicu. Shvativši da sam živ, odglumio sam pad, a vojnik je otišao – priča Abdulah dok pokazuje ožiljak na licu.

Minimum pravde

Nakon nekog vremena, kada je čuo da su uistinu vojnici otišli, krenuo je prema cesti nadajući se da će naići neka pomoć. Dan je proveo u kanalu, do grla u vodi, s ranom na licu.

– Proveo sam tu cijeli dan, čekao pomoć, nadao se da će naići kamioni UNPROFOR-a.

Navečer, oko 22 sata, izašao sam iz kanala u potpunosti mokar. Kasnije sam uz pomoć starijih komšija Hrvata uspio otići do naselja u kojem su bili zarobljeni bošnjački civili. Nekoliko dana kasnije razmijenjen sam u Novom Travniku – govori nam Abdulah, koji ističe da ni danas ne može vjerovati da je uspio preživjeti.

Od presude u Hagu očekuje da optuženi budu osuđeni, a bio bi zadovoljan i da bude potvrđena prvostepena presuda.

– Na taj način ostvario bi se makar minimum pravde. Da odleže za ono što su učinili, to je jedino ispravno – kaže nam Abdulah.

 

Zapalili ih i ubili

Iako su prvobitno Abdulahovu majku i sestre hrvatski vojnici smjestili u susjedne hrvatske kuće, dan poslije odveli su ih u selo. Bio je to posljednji put da su vidjeli Ahmiće.

– Hrvati su ih sproveli prema gornjem selu. Tu su ih, s još mještana, zapalili i ubili u kući Huseina Delića. Nažalost, nisu uspjele preživjeti – govori on.

Avaz.ba