Povodom Osmog marta: Zaboravljena heroina Sabaha Čolaković

Tokom okupacije Bosne i Hercegovine održavala je i vodila pokret otpora u Zenici. Opisivali su je kao sitnu ženu, krhkoga zdravlja, ali uspjela je preživjeti sve “provale” partijske organizacije u Zenici i voditi glavnu vezu sa partizanskim jedinicama. Nikada nije postala narodna heroina niti se išta po njoj zove.

Sabaha Čolaković se emancipirala kad je bilo najteže, kad su protiv nje bili patrijarhalni odnosi, Gestapo, Abwehr, Ustaška nadzorna služba i četničke “Z” trojke.

Rođena je 1919. godine u Zenici. Neposredno pred rat bila je angažirana u Aktivu žena, zajedno sa skojevkama Helom Leki, Talinkom Tomšić, Radom Jeftić, Nadom Stojanović i Anom Štefani. Na samom početku okupacije, zajedno sa Seadom Škrgom i Salihom Bešlagićem učestvovala je u pripremama ustanka.

Tokom okupacije Bosne i Hercegovine održavala je i vodila pokret otpora u Zenici. Opisivali su je kao sitnu ženu, krhkoga zdravlja, ali uspjela je preživjeti sve “provale” partijske organizacije u Zenici i voditi glavnu vezu sa partizanskim jedinicama. Prikupljala je lijekove, štampala novine sa vijestima sa slobodne teritorije, uvezivala razbijene komuniste i simpatizere Narodno oslobodilačkog otpora. Cijelo vrijeme radila je pod velikim pritiskom. Zbog rudnika i željezare, Zenica je bila izuzetno važna okupatoru pa su na području maloga grada djelovale dvije obavještajne službe nacista, ali i ustaški I četnički obavještajci. Nisu je uspjeli uhapsiti iako su dva puta spremili zamku sa ubačenim agentima.

U ljeto 1943. godine, prešla je na slobodnu teritoriju i priključila se partizanima. U maju 1945. godine, Okružni komitet KPJ za Sarajevo, prekomandovao ju je u Sreski komitet Visoko. Pred kraj života bila je angažirana u radu sa sa ženama na terenu Breze. Na žalost, tamo je oboljela od teške upale pluća. Umrla je 1947. godine i sahranjena u Brezi.

Nikada nije postala narodna heroina niti se išta po njoj u Zenici zove. Pisao sam o njoj u knjizi “Moja Fabrika”, a u predstavi rađenoj prema motivima knjige rediteljica Selma Spahić dala joj je važnu ulogu. I ovaj Osmi mart koristim da podsjetim na nju. Ostali smo joj dužni.

Priču o Sabahi Čolaković iz knjige “Moja Fabrika” napisao sam na osnovu zapisa koje sam pronašao najviše u knjigama Ćamila Kazazovića, ali i u tekstovima Rajka Kovačevića i Marka Rajića.

…

Sabaha Čolaković bila je jedina članica ilegalnog pokreta otpora u Zenici koja je uspjela izbjeći sve izdaje i hapšenja. Ustaški, njemački i četnički agenti nekoliko puta pokušavali su je uhapsiti, organizirali su zasjede, pretresali čitava naselja, pratili i ispitivali njene rođake i prijatelje, ubacivali dvostruke agente, slali lažne poruke, ali sve bez uspjeha. Bila je jako oprezna, uvijek je sama dolazila na sastanke, nenajavljeno se pojavljivala u kućama aktivista, sama raznosila i preuzimala prikupljeni materijal. Nikada sastanke nije unaprijed zakazivala, niti je primala poruke na ranije dogovorenom mjestu. Pokrivena zarom, Sabaha je po Zenici skupljala lijekove za partizane, raznosila poštu, dijelila naređenja i pokušavala ponovo formirati Zenički partizanski odred koji je na početku rata razbijen četničkim pučem.
Njen brat Rifat bio je tehničar u Željezari. Sestra ga je povremeno uključivala u neke akcije. Ništa krupno, uglavnom je u fabričkoj štampariji preštampavao vijesti s ratišta, letke ili naređenja.
U januaru 1943. godine Gestapo je po ko zna koji put “provalio” ilegalnu mrežu. U naselju Tetovo uhapsili su 14 najaktivnijih ilegalaca, među njima i Rifata. Sabaha im je ponovo izmakla, pobjegla je kroz prozor i krila se po tavanima kuća.
Oto Cipra je prevodio tokom ispitivanja tetovskih komunista uhapšenika. Dodavao je i mijenjao iskaze, a Nijemci su danima mučili uhapšenike. Niko od njih nije priznao.
Izvedeni su na strijeljanje 24. januara. Nad iskopanom rakom, njemački oficir koji je komandirao streljačkim odredom, posljednji put je upitao Rifata da otkrije saradnike i pristalice partizana. Cipra je pitanje precizno preveo, a Rifat ništa nije odgovorio. Oficir je dao znak vojnicima i kada su se puške podigle, Čolaković je odjednom rekao da će sve priznati ukoliko ga poštede.
Cijelu noć Cipra je prevodio priznanje, a daktilografkinja kucala spisak “partizanskih saradnika i simpatizera”. Rifat je staloženo i precizno govorio, prijavljivao je ustaše, njihove agente, špijune i simpatizere – trgovce, ljekare, službenike, redom nedodirljive gradske “uglednike”. Nijemci su pomislili da će s ovim priznanjem konačno ugušiti svaki otpor u Zenici.

(Sabaha i Rifat Čolaković)

Nisu provjeravali Rifatove navode, iste večeri krenuli su u akciju, patrole su cijele noći privodile ustaše. Oni su se bunili, pozivali na ugled i uticajna imena, ali bez uspjeha. Kada je čuo za hapšenja, ustaški logornik protestirao je kod njemačkog komandanta, intervenirao je i stožernik iz Travnika, telefonirala je ustaška komanda iz Sarajeva, ali bez uspjeha. Nacisti nisu odustajali od plijena. Na kraju su ustaše proglasile uzbunu i pozvale sve simpatizere da se brane ukoliko nacisti pokušaju da ih uhapse.
Gestapo je priznao grešku tek pred kraj dana. Pretučene ustaše odlobođene su iz zatvora, a Rifat Čolaković je strijeljan.

Mjesec dana poslije rijeka Bosna izbacila je kod Tetova izrešetano tijelo Ota Cipre. Ubistvo je, čak i tokom skrivanja, organizirala Sabaha. Uspjela je kontaktirati Omera Porobića, bivšeg skojevca kojeg su ustaše u maju 1942. zbog antidržavnog djelovanja osudile na smrt. Kazna mu je, nakon intervencije uticajnog rođaka, preinačena na deset godina strogog zatvora. Omer je nakon par mjeseci pobjegao iz Kaznionice i priključio se četnicima. Pretpostavlja se da je tamo pronašao zaštitu od ustaša. S kokardom na kapi Omer je stražario na drvenom mostu u blizini četničke komande, gdje ga je pronašla Sabaha i ubijedila da ubije Cipru. Rekla mu je da folksdojčer noću zalazi u kafanu “Kod Cigića” na mezu i rakiju i da ga je tada najlakše ubiti.
Omer je likvidirao Cipru i tijelo bacio u rijeku. Rijeka Bosna leš je donijela u Tetovo.

Nijemci su raspisali nagradu od nekoliko hiljada zlatnih maraka za glavu Sabahe Čolaković. Njen otac Mustafa više nije imao povjerenja u druge ljude. Doveo je Sabahu kući, iskopao rov u kuhinji i pokrio ga kredencem. Tu je skrivao kćerku sve do njenog odlaska u partizane u decembru 1943. godine. Sabaha je preminula nakon oslobođenja zemlje.

 

Selvedin Avdić/Zurnal.info