Prazne kuće, zatvorene škole: Građani odlaze, a država šuti

Masovni odlasci iz Bosne i Hercegovine odavno više nisu vijest koja nas iznenađuje. Postali su statistika, fusnota u izvještajima i kratka informacija između dnevno-političkih prepucavanja. A iza tih brojki ostaju prazne kuće, ugašene škole i gradovi koji se polako gase. Podaci EUROSTAT-a iz 2023. godine, prema kojima građani BiH najčešće odlaze u Austriju, Njemačku, Hrvatsku i Sloveniju, samo potvrđuju ono što se već godinama vidi na terenu, a to je da odlazak više nije izuzetak, nego ustaljena praksa.

Koliko je stanje ozbiljno, možda najbolje pokazuje primjer Foče, gdje je škola koja je prije rata imala oko četiri hiljade učenika danas zatvorena zbog nedostatka djece. To nije izolovan slučaj, nego slika demografskog sloma koji se dešava tiho, bez posebne reakcije društva. Dok se javnost navikava na priču o odlascima, institucije se ponašaju kao da je riječ o neminovnom procesu na koji se ne može uticati.

Razgovori s građanima na ulicama Sarajeva otkrivaju duboku podijeljenost, ali i jednu zajedničku nit, nepovjerenje u sistem. Na pitanje zašto nisu vidjeli perspektivu u vlastitoj zemlji i ko snosi odgovornost, odgovor je bio direktan.

‘Pa čitavog sistema, nas što ne odabiremo prave ljude na vlasti i jednostavno što nemamo koga dobrog odabrati.’

Upitan da li se pokajao zbog odlaska, sagovornik kratko odgovara: ‘Ne! Još uvijek ne…’

S druge strane, postoje i oni koji vjeruju da rješenje postoji, ali da zahtijeva dugotrajan i mukotrpan proces.

‘Rješenje je polahko ali sigurno, da ostajemo ovdje, edukujemo se i gradimo zajedno državu.’
Ipak, čak i takav stav nailazi na oštru suprotnost, jer na pitanje vrijedi li ostati u Bosni i Hercegovini, odgovor glasi: ‘Ne!’

Ostati ili otići često zavisi od ličnih okolnosti, ali i od toga koliko je neko spreman tolerisati nepravdu i neizvjesnost. Jedna od građanki kaže: ‘Lijepo mi je ovdje, imam hvala Bogu sve, fin posao tako da ne planiram nigdje dalje, ako mislite na inostranstvo.’

Drugi, ipak, svjedoče o povratku i drugačijem iskustvu: ‘Iskreno vratio sam se iz inostranstva i smatram da vrijedi, nisam se pokajao nikako što sam se vratio, tako da smatram da vrijedi ostajati.’

Međutim, čak i među onima koji zagovaraju ostanak, jasno se imenuje glavni problem.

‘Ko je dovoljno voli treba da ostane, ko ne voli treba da ide, to je moje mišljenje. Korupcija, to je sve.’

Mogućnost povratka ostaje otvorena, ali ne i izvjesna: ‘Pa vjerovatno, mi volimo sve države.’

Neki još uvijek ne planiraju odlazak, ali ni oni ne kriju dileme. ‘Za sada ne.’

Ipak, nada se veže uz promjenu društvenog odnosa prema radu i odgovornosti: ‘Pa mislim da ima ukoliko se potrudimo i promijenimo mindset.’

Postoje i optimistični glasovi koji vjeruju u preokret.

‘Preporučio bih svima da ostanu.’

Na pitanje zašto, odgovor je gotovo proročanski: ‘Budućnost je ovdje, doći će vrijeme kada će se ovi sa Zapada vraćati, svojoj domovini!’

Ipak, djelovanje institucija ne prati takav optimizam. Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak, upozorava da se broj praznih i zaključanih domova povećava, dok se strategija zadržavanja stanovništva praktično ne vidi.

Da su ljudi otišli uprkos svim prilikama i najavama da će se ekonomski ojačati, da će se mladima puno pomoći, dakle mi strategiju nemamo i mislim da je politika opet napravila jedan skandal, a to je da nisu vodili računa o odlasku građana. Najlakše je konstatovati, mi moramo uzroke sačuvati ono što imamo i da ti ljudi zaista ne odlaze.

Migracije su složen proces i ne mogu se u potpunosti zaustaviti. Ljudi će uvijek odlaziti zbog obrazovanja, posla ili sigurnosti. Međutim, problem Bosne i Hercegovine nije u tome što ljudi odlaze, nego što se ne vraćaju. Bez jasne strategije, konkretnih mjera i stvaranja stvarnih prilika, ljubav prema domovini ostaje emotivna kategorija, nedovoljna za život. Ostaje otvoreno pitanje, ako već nemamo dovoljno prilika, imamo li barem ozbiljna rješenja ili smo se i s odlascima pomirili kao s trajnim stanjem?

Prilog radila Hadžera Žutić – Hayat