Portal 072info

Priča čovjeka koji je Jugoslaviji saopštio: Umro je drug Tito!

Na današnji dan, prije tačno 37 godina, umro je Josip Broz Tito. Te 1980. godine čovjeka koji je smrt predsjednika saopćio Jugoslaviji bio je spikeru Miodrag Zdravković.

Sigurno je – u sjećanju ni jednog Jugoslavena neće izblijedjeti slika i riječi izgovorene te večeri 4. maja 1980. godine, nešto poslije 19 sati iz studija televizije, u eter, u svijet:

“Umro je drug Tito… To su večeras saopćili Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije… Uskoro ćemo emitirati izvještaj sa sjednice Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”.

Te riječi, očevidno potresen, ali dostojanstven, izgovorio je Miodrag Zdravković, nekadašnji dječak-partizan, spiker koji (u to vrijeme) već dvadeset šest godina “druguje” s radio-mikrofonom i kamerama Radio-televizije Beograd.

I spiker je samo čovjek. Čak i kada ima iskustvo i ugled jednog Miodraga Zdravkovića. Čak i kada unaprijed sazna da će on biti taj koji će najtužniju vest saopćiti gledateljima televizije.

A Miodrag Zdravković je znao.

“Četrnaestog februara rečeno mi je da se ne udaljavam iz Beograda i da stalno budem u vezi s televizijom, sa svojom redakcijom. Niko mi nije rekao zbog čega, to sam naslutio čitajući saopćenje doktora o zdravstvenom stanju predsjednika. Prethodna noć bila je kritična. Sljedeći dani donijeli su izvjesno poboljšanje stanja zdravlja i svakog čovjeka blažila je i veselila rečenica da se “predsjednik Tito subjektivno osjeća bolje.”

“I mene – nekad toliko da sam gotovo zaboravljao na ono što mi je rečeno o neudaljavanju. U riječima povremenog ohrabrenja iz svakodnevnih priopćenja doktorskog konzilijuma Kliničkog centra u Ljubljani tražili smo više nade nego što su ona pružala.”

“Negdje sredinom marta moji urednici u redakciji su mi prešutno stavili do znanja za kakav sam težak zadatak određen. A ipak, svi smo se nekako nadali da će vijesti iz Ljubljane ukloniti naše strepnje…

Prisiljavao sam sebe da rasuđujem kao novinar, profesionalac, ali sam bio duboko potresen. Zamišljao sam kako će to izgledati. Hrabrio sam sebe da ću, s obzirom na svoje iskustvo, moći to uraditi na profesionalni i dostojanstveni način. To se od mene zahtijevalo i očekivalo. A kako – to nisam znao. Riječi koje bi trebalo izgovoriti, nisam se usuđivao čak reći ni u sebi. I opet sam misli odlagao: to se, ipak neće dogoditi.”

“Čovjek voli vjerovati u čuda – da se onom ko nam je drag zlo ne može dogoditi. A onda, prvo neugodno iznenađenje: posumnjao sam u sebe, svoje profesionalno iskustvo, ono čime sam se hrabrio. Bilo je to 23. aprila”, kaže Miodrag Zdravković.

“Imao sam slobodan dan, bila je srijeda, sjedio sam kod kuće. Priopćenje doktorskog konzilijuma i danas pamtim od riječi do riječi:

“Stanje zdravlja predsjednika Republike Josipa Broza Tita je i dalje kritično. Pored postojećeg komatoznog stanja drug predsjednik se od sinoć nalazi u šoku…”

“Tada sam prvi put istinski shvatio što me čeka, tada sam, nije muški da priznajem – zaplakao. I uplašio se da bi mi se to moglo dogoditi i kad budem to morao pročitati.”

Naravno, Zdravković se nikom nije usuđivao o tome govoriti. I opet dani prikupljanja snage, pribiranja, stalni eho: to neko mora napraviti, to je jednostavno, zadatak. A onda, nekoliko sljedećih dana svakodnevna priopćenja iz Ljubljane ponovo daju nadu.

Četvrtog maja Miodrag Zdravković je opet bio slobodan. Kod kuće, uz televizor. Popodne, pošto je objavljen bilten o stanju predsjednikovog zdravlja u kome su dominirale riječi “smetnje u kardiovaskularnom sistemu, uslijedio je poziv iz redakcije.

Spiker se spremio i otišao u televiziju.

“Ne sjećam se trenutka ni tačnog vremena kada sam dobio priopćenje koje sam trebao pročitati. U hodniku koji vodi prema studiju, doživio sam još jedno iznenađenje. Tu je već bila filmska ekipa koja je snimala taj moj dolazak i to me je nekako presjeklo. Na onu punu mjeru odgovornosti i koncentracije koju sam imao, to je još nešto dodalo, ne znam tačno šta, ali osjećao sam da je najveća kriza na pomolu. Znam da sam nekako ušao u studio, sjeo i da sam bio strahovito zadihan, kao da sam trčao kilometrima. Prišao mi je Milan Vukos, naš generalni direktor, da još jednom pogleda tekst i rekao mi da dopišem treću rečenicu, ono – uskoro ćemo”.

“Automatski sam počeo pisati ono što diktira i najednom zastao – za trenutak se nisam mogao sjetiti kako se službeno zove naša zemlja… Sve su to bili djelići sekunde, a meni tako dugi.”

Kada su iz režije programa upitali Zdravkovića da li je spreman, odgovorio je:

“Nisam!”

I odmah je shvatio da je svako odlaganje sve gore, da je program prekinut, da su televizijski ekrani “bijeli”, da je šutnja zapravo nemoguća i nedopustiva. Još jednom su snaga, volja, profesionalnost spikera morali da pobijede srce.

Zdravković je dao znak režiji da je spreman, kamere su se uključile i on je izgovorio riječi koje su zaparale srca i paralizirale um svakog čovjeka:

“Umro je drug Tito…”

“Kako sam taj tekst pročitao, ne znam. Svjestan sam samo da sam u jednom trenutku zastao kod neke riječi, ali sam nekako pročitao sve do kraja…”

Spiker je morao nadvladati čovjeka.

Razgovarala: Slobodanka Veselinović (RTV revija, 1980.)

fokus.ba

Podijelite članak