Priča iz BiH: Učiteljica ostala da čuva školu bez đaka, dnevnik i tablu zamijenila pšenicom i stokom

Nakon što je prije dvadesetak godina u Miloševom Brdu učiteljica Stana Bajić, izbjeglica iz Resanovaca kod Bosanskog Grahova, ispratila posljednju generaciju učenika, a školsko zvono utihnulo u ovom potkozarskom selu, ona je odložila dnevnik, zaključila radni vijek i postala poljoprivrednik i penzioner.

Stana, zajedno sa suprugom Radomirom, proizvodi kukuruz, pšenicu, uzgaja živinu i drugu stoku. Obrađuje godinama zapuštene školske parcele.

Učionica je tako, sasvim neplanirano, postala skladište, prostor u kojem je graju učenika zamijenio zvuk mašine za mrvljenje kukuruza. Učiteljica Stana živi u trošnoj baraci, pored škole, a u pauzi poljoprivrednih radova prelistava uspomene.

Naviru sjećanja. O svakom đaku, čija imena i sada pamti, priča sa ponosom, a o školi sa sjetom.

Pokazuje fotografije, školske uspomene iz Miloševog Brda, ali i drugih krajiških, većinom napuštenih i ratom opustošenih sela. Njeni đaci davno su se razišli po svijetu.

Posljednja Stanina generacija školaraca iz ovog sela u Potkozarju otišla je na dalje školovanje, a prvaka nije bilo. Te 2007. godine, kada je utihnulo školsko zvono, započela je penzionerski život u školi bez đaka i u selu opustjelih kuća i ugašene vatre na ognjištima.

Ipak, odlučila je da ovdje ostane, i sa suprugom Radomirom, bivšim vozačem, postane jedini čuvar seoske škole na obroncima Kozare. Tu je došla u izbjegličkoj koloni, na traktoru, jula 1995. godine.

Kada je ratni požar u hrvatskoj “Oluji” zahvatio njeno rodno selo i cijelu Krajinu, Stana je u traktorskoj prikolici sa krovom od najlona od Grahova do Beograda prevezla dvadesetak rođaka, komšija i svojih učenika. U glavnom gradu nije bila dugo, tek pola godine, a onda krenula nazad, opet traktorom, do Gradiške, pa do Miloševog Brda.

Za poslom. Traktor i prikolicu parkirala je u školskom dvorištu, uzela dnevnik i ušla u učionicu.

Škola u Miloševom Brdu izgrađena je nakon razornog zemljotresa, 1970. godine, u velikoj jugoslovenskoj akciji časopisa “Kekec” i “Večernjih novosti”. Školu je krajem novembra brojnim đacima predao Mirko Petrović, tadašnji urednik “Kekeca”, a na prvom času gost je bio pjesnik Branko Ćopić.

O tom događaju i sada se priča u ovom kraju. – Govorili smo, Brankova škola u Miloševom Brdu, podsjeća Ranko Gligić iz susjednog Sovjaka, pjesnik i bivši učenik.

Vremena su se promijenila, godine prošle, škola dotrajala i opustjela. – Moji učenici razišli su svuda po svijetu, kao rakova djeca, sa bajkama, najljepšim oružjem, kako je pisao Branko Ćopić.

Sa njima je u nepovrat u čaroliju životnih bespuća otišao i dio mene. Iznenadni, neočekivani, ali sve rjeđi susreti sa bivšim učenicima, vraćaju me u davno prohujalo vrijeme, utvrđuje učiteljica Stana sjetnu lekciju o svojim đacima.

Sa posljednjeg časa, prije skoro dvije decenije, ispratili su je Sanja, Maja, Suzana, Mirko, Jelena, Dragana, Dalibor, Željko, Mihajlo, Suzana i Milica. Njihove uokvirene fotografije učiteljica čuva i pokazuje.

Iz Resanovaca, preko Grahova i Beograda, ponijela je i đačke uspomene svoje djece, kako kaže, da je sjećaju na četrdeset godina u školi, u učionici, među učenicima. Na početku radnog vijeka, kada je 1. marta 1967. godine, prvi put zakoračila u učionicu u selu Peulje kod Grahova, dočekalo je 120 radoznalih i sramežljivih djevojčica i dječaka, željnih znanja.

– Imala sam tada 19 godina, neizmjerno mnogo životne radosti i želje da znanje stečeno u Učiteljskoj školi u Bihaću prenesem mojim đacima. Osim lekcija iz knjiga, trudila sam se da ih naučim životnim lekcijama, prepričava učiteljica Stana prve dane, mjesece i godine u učionici.

Poslije sela Peulje, prešla je u Bastase kod Drvara, a potom Resanovce, gdje ju je zatekao rat.