Priča iz migrantskog centra: Šta je ukrajinske izbjeglice dočekalo u Slovačkoj

4D50B89A D945 401A ADB0 3366198480E3

Iako bi se satima dalo raspravljati o besmislu rata i sukoba, čini se da bi zaključak uvijek ostao isti – kola se uvijek lome na običnim ljudima. U okruženju u kojem smo napisali ovu reportažu gotovo je nemoguće izvući drugačiji zaključak. Ovo je priča o Ukrajincima i onome što ih je dočekalo na pragu tuđe države, piše Klix.

Jedan od naših književnika nedavno je opisao kako ga godinama muči činjenica da se riječ “pregršt” koristi na pogrešan način. Umjesto vrlo čestog objašnjenja da pregršt znači “previše” ili “mnogo”, objasnio je da ovaj termin predstavlja onu količinu stvari koje mogu stati na dva spojena dlana. Tek toliko. I to je riječ koju danas, posjećujući jedan od migrantskih centara u Slovačkoj, ima najviše smisla spomenuti.

Kriza za koju vlast Slovačke nije bila spremna i odgovor koji suponudili građani

Direktor migrantskog centra u gradu Hummene Ján Orlovský je premoren, iza njega je nekoliko dana ispunjenih brigom kako o situaciji tako i o ukrajinskim izbjeglicama. Emotivan je, otvoren i direktan. Već u samom početku ističe kako Slovačka nije bila spremna za haos koji traje već sedam dana.

“Prve grupe ljudi počele su pristizati već 24. februara. Već tada je bilo jasno da država nije spremna za takve brojeve. U centar smo navikli primati do 400 ljudi godišnje, a od početka rata na vrata Slovačke je svaki dan kucalo više od 15.000 Ukrajinaca”, započinje Orlovsky.

Slovačka se ranije nije susretala s krizama takvog obima, zaobišle su je čak i poplave i jači zemljotresi. No u trenucima kada je vlast ove zemlje kalkulirala kako odgovoriti na krizu, građani su ponudili najbolje moguće rješenje. Okupljajući se pod krovovima različitih humanitarnih organizacija, radili su za isti cilj – u prvih sedam dana prikupljeno je nekoliko miliona eura koji su preusmjereni za pomoć izbjeglicama. Što je još važnije, Slovaci su Ukrajincima otvorili vrata svojih domova, hotela i apartmana.

“Posljednji podaci pokazuju da je u Slovačku do danas ušlo oko 70.000 Ukrajinaca. Na graničnim prijelazima se čeka 12-15 sati u kolonama od 600-700 automobila. Policija je postavila šatore na granicama, to su mjesta na koja se Ukrajinci mogu javiti i zatražiti pomoć. S obzirom na to da je riječ o procedurama koje traju duže, uskoro će u gradovima najbližim granicama biti otvoreno još nekoliko takvih lokacija koje će imati istu funkciju. Na taj način će ovaj proces biti ubrzan”, priča Orlovsky.

Sigurnost kao glavni imperativ

Uz dugačke hodnike migrantskog centra naslonjeno je nekoliko kreveta na rasklapanje. Ovakav namještaj u normalnim uslovima predstavlja samo asocijaciju na nekvalitetan san. Porodicama poput Dijanine, s kojom smo se sreli u jednoj od prostorija, ovakvi ležaji nude sigurnost i kakav-takav mir.

“U centar smo došli 27. februara, treći dan rata”, govori nam Dijana, krajičkom oka prateći osmogodišnju djevojčicu i trinaestogodišnjeg dječaka koji, okupirani igrom, nisu pratili majčin govor: “Suprug je ostao u Ukrajini, želio se boriti za svoju državu. S njim je još nekoliko članova naše porodice. Uspjeli smo se čuti telefonom, situacija je jako loša”.

Mlada majka ističe kako je u Ukrajini u zraku već dugo moguće namirisati nemir, ali kako su građani bili čvrsto uvjereni da u njihovoj zemlji na koncu neće doći do eskalacije nemira. Dodaje kako je čak u prva dva dana invazije bila uvjerena da je riječ o nečemu što će brzo prestati. Svakodnevna granatiranja su je ipak nagnala da napusti državu u potrazi za sigurnošću.

“Plašila sam se za svoju djecu. Nisam mogla spavati ni jesti. Slovačka se činila kao najbolji izbor, jer ovdje nemam jezičkih barijera. Osim toga, moj brat živi u Bratislavi. Volim svoju državu, ali sam zbog svoje djece birala mir. Da sam sama – sigurno ne bih napustila Ukrajinu. Ali sigurnost djece mi je najvažnija”, govori nam.

Emotivno ističe kako još uvijek nema planova za budućnost. Svako novo jutro donosi dodatnu dozu neizvjesnosti: “Iako mnogi žele u Evropu, mi ćemo vjerovatno ostati u Slovačkoj. Ne znam šta će se desiti sutra, možda se vratimo u Ukrajinu. Možda nađem posao ovdje. Ne znam. Za sada smo zahvalni, imamo hranu, grijanje i krov and glavom. Vječno ću biti zahvalna za ovo gostoprimstvo”.

U blizini je tročlana porodica koja je u Slovačku stigla 21. februara, tri dana prije početka rata. Ukrajinac Antun govori kako se na taj potez odlučio zbog straha od manjih vojnih aktivnosti.

“Očekivali smo manje akcije, ali ne i rat. Prvih nekoliko dana smo boravili kod prijatelja, a onda smo preselili u migrantski centar. Naše porodice i prijatelji su i dalje u Ukrajini. Muškarcima je zabranjen izlazak, a većina supruga bez njih ne želi napustiti zemlju. Redovno razgovaramo telefonom, neki od njih su u sigurnim zonama, a drugi se nalaze u gradovima koje redovno zasipaju granate”, priča Antun.

Za sada je siguran da će s porodicom ostati u Slovačkoj te ističe kako nije optimističan po pitanju skorog prestanka rata u njegovoj državi: “Ne mislim da će Putin uskoro odustati, mislim da će ovo potrajati”, ogorčeno zaključuje.

U toku je uređivanje zakona kojim će biti određeno koliko dugo građani Ukrajine mogu biti u Slovačkoj. Budućnost je neizvjesna, a Orlovsky na koncu ističe da osjeća strah: “Putin ili je poludio ili se izuzetno čvrsto drži vizije koju je stvorio u glavi – stvaranja velike ruske imperije. Da li će u tome uspjeti i kako će to završiti, ne znam. Ako se Rusi ne pobune, bit će teško. Ali teško je očekivati da se oni pobune, jer godinama žive pod diktaturom. Čekamo i nadamo se najboljem”.

Koračajući ka izlazu iz centra upućujemo osmijeh podrške hrabrim roditeljima, ženama i muškarcima, koji nadvijeni nad svojim mališanima čekaju znak kada će krenuti kući. Prozore krasi nekoliko šarenih igračaka, na krevetima je vrlo malo odjeće, a u blizini osnovni dokumenti koje su stigli ugrabiti prije napuštanja vlastite zemlje. Svi oni posjeduju tek pregršt stvari. I nikad nam se ta riječ nije činila manjom.

Prethodni članakDodik: Šaljemo novac Ukrajini, primit ćemo njihovu djecu
Sljedeći članakUhapšeni delegati SDS-a, na sjednici pretukli kolegu iz SNSD-a