Prijateljstvo dvije djevojčice 30 godina nakon rata jače nego ikada

Priča o Almi i Nudžejmi, prijateljicama iz 90-ih, je nevjerovatna priča o prijeteljstvu dvije djevojčice, a sada žene, koje su jedna drugoj, u ratnim strahotama bile jedina “slamka spasa”.

Danas, 30 godina nakon rata, Alma i Nudžejma su bliže nego ikada, iako žive u različitim državama. Kako prenosi britanski metro.co,uk, odrastajući u BiH, Alma kaže da je bila ponosna na svoju multietničku zemlju, gdje su tri naroda živjela u slozi. Njen otac je bio Bošnjak, majka pravoslavna hrišćanka, iako je odgojena kao ateista.

Te ratne 1992. godine rat je bjesnio u cijeloj BiH.

Za Almu to je značilo rastanak sa voljenima, zatvaranje škole,  njen voljeni grad je bio neprepoznatljiv: granate na sve strane, a stvari na koje bila navikla i koje je uzimala zdravo za gotovo, poput hrane, struje i vode, odjednom su nestali.

“Jeli smo koprivu, grijali se na drva koja bi našli u obližnjem parku, a po vodu smo išli noću, kako bi izbjegli snajperiste”, prisjeća se Alma.

Dok je gledala kako njeni prijatelji sa porodicama napuštaju zemlju, ona se u tim tinejdžerskim danima zbližila sa svojom školskom prijateljicom Nudžejmom.

“Tek smo počele da se upoznajemo, kada je škola zatvoren. Živjeli smo u različitim dijelovima grada, bilo je opasno da se viđamo”, prisjeća se Alma. U početku su se dosta čule telefonom, dvije djevojčice su pokušavale da objasne jedna drugoj šta se dešava.

Međutim, ubrzo su prekinute telefonske linije:

“Saznala sam da je jedna od maminih koleginica komšinica od Nudžejme. Tada sam joj počela pisati pisma i slati preko mame i njene koleginice”, kaže Alma. Ta pisma su za nju i Nudžejmu bila spas.

“Nešto poput tračka nade. Ta pisma su mi donosila radost, jer niko od nas nije znao da li ćemo preživjeti”, kaže ona, dodajući da bi ta pisma čitala iznova i iznova: “Bio je to jedan vid bijega od stvarnosti”,

A, onda aprila, 1993. godine, Almin otac je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Udario ga je vozač koji je pokušavao da izbjegne snajper.

I dok se ona pokušavala da izbori sa ovom tragedijom, nije ni slutila da neće biti posljednja. Naime, tog ljeta, iste te godine, njen brat Alen se igrao vani tokom primirja. Međutim, odjednom je bomba pala na 20 metara od njega.  Zadobio je ozbiljne povrede vilice, stomaka i noge, a neki njegovi prijatelji su i poginuli.

Dvije sedmice kasnije, Almina porodica dobila je šansu za tzv. medicinsku evkuaciju. Morali su otići u roku od dan-dva. Almina majka je cijeli život spakovala u jedan kofer. Alma nije uspjela da stupi u kontakt sa Nudžejmom. Porodica je prvo došla u London, a zatim su ih prebacili u Birmingem, gdje je Alen bio hospitalizovan.  Smjestivši se u Velikoj Britaniji, Alma je bila odlučna da će nastaviti pisati svojoj prijateljici, jer joj je nedostajala, a ujedno joj je bila jedina veza sa domom.  Pisma joj je slala na razne načine, čim bi čula da neko ide za BiH, ona bi poslala pismo.

I ta pisma, koja su nekada putovala po dva mjeseca, bila su spas. Naime, Alma je Nudžejmu obavještavala o tome kako izgleda život u Engleskoj, kako se ljudi oblače, šta jedu, kakvu muziku slušaju.

Rat je okončan krajem 1995. godine. Uprkos svemu što je posvjedočila, Alma nije dopuštala da je mržnja obuzme. Ponovo je izgradila život, naučila engleski, studirala marketing. Nudžejma je ostala u BiH, vremenom je postala zubar.

Slale su pisma jedna drugoj i u godinama posle rata. Kasnije su se “prebacile” na telefon, mejlove.

Konačno, Alma je 2001. godine uspjela da posjeti BiH i svoju prijateljicu.

“Bila sam toliko uzbuđena što sam je vidjela, bilo je tako emotivno. Kada sam je konačno vidjela nakon 10 godina, izgledala je potpuno isto”, prisjeća se Alma.

Prijateljstvo su nastavile i danas su bliže nego ikada. Obje su majke; Alma živi sa svojim partnerom koji je Italijan ii ma bliznakinje, dok je Nudžejma udata i isto ima dijete.

“Nudžejma je srećna u BiH, ja sam se ovdje pronašla u Birmingemu. Nastojim da je posjećujem što češće, planiramo odmore zajedno”, kaže Alma na kraju.