Prije 100-tinjak godina slali su djecu poštom – bilo je jeftinije

Do 1. januara 1913. godine građani SAD-a su mogli slati samo pisma putem Američke pošte, a tada je pošta proširila svoje usluge i na pakete, a zvala se ‘Parcel Post’. Neki su tu vidjeli svoju priliku pa su došli na ideju slati djecu kao pakete, i to im je prolazilo.

Prvo dijete poslano je poštom samo nekoliko sedmica nakon što je usluga postala dostupna. Ime dječaka nije poznato, ali zna se da je bio dijete gospodina i gospođe Jesse Beagle iz Glen Estea.

Dječak je bio vrlo malen, težio je nešto manje od pet kilograma, pa su roditelji trošak poštarine platili 15 centi. Mališan je transportiran do svoje bake koja je živjela oko kilometar i pol dalje. Nosio ga je poštar Vernon Lytle.

Novinari tog doba odmah su se raspisali o tome. U digitaliziranoj verziji članka objavljenog u New York Timesu iz 1913. godine piše ovako: ‘Dječak je bio dobro zamotan i spreman za slanje kada ga je prijevoznik zaprimio taj dan. G. Lytle je dječaka sigurno dostavio na adresu navedenu na priloženoj kartici, dječakovoj baki, gospođi Louis Beagle, koja živi oko milju daleko.’

Kako je ovaj slučaj završio u novinama pa su i drugi krenuli slati djecu poštom. Većinom se radilo o slanju mališana bakama i djedovima u ruralna područja zemlje.

Nekoliko dana nakon što se pisalo o dječaku, kao paket je poslana i djevojčica iz Pensilvanije koju je poštar James Byerly odnio kod rodbine, stigla je istog dana u poslijepodnevnim satima. Trošak dostave bio je oko 45 centi.

Slanje djece nije se događalo svakodnevno, ali bilo ih je. Najduža ruta koju je dijete ikad proputovalo pomoću ‘Parcel Posta’ dokumentirana je 1915. godine. Djevojčicu je majka poslala iz Pensacole na Floridi – u Christiansburg u Virginiji, gdje je dočekao otac.

Djevojčica se zvala Edna Neff, a kao paket je proputovala oko 1150 kilometara i to poštanskim vozom. Težila je malo ispod granice od 22 kilograma pa je cijena slanja za nju iznosila 15 centi.

Najpoznatiji zabilježeni slučaj je priča o Charlotte May Pierstorff koja je, također, poslana vozom u kuću bake i djeda, oko 120 kilometara dalje od mjesta gdje je živjela. Bilo je to 19. februara 1914. godine. Charlotte je tada imala nepunih šest godina, a roditelji su platiti 53 centa za poštanske markice kako bi je mogli poslati.

Njezin je slučaj kasnije opisan u dječjoj knjizi ‘Mailing May’, autora Michaela O. Tunnella, koja se i danas može kupiti.

Da sad ne biste krivo shvatili, djeca nisu bila slana u velikim omotnicama ili kutijama, i nisu ih ubacivali u vagone s drugom poštom. Povjereni su prevoznicima.

Međutim, slučaj Charlotte May zabrinuo je tadašnjeg čelnika Američke pošte pa je zabranio slanje ljudi poštom. Ipak, kao što pokazuje slučaj malene Edne Neff, koji se odigrao godinu dana kasnije, djeca su i nakon zabrane putovala na taj način.

Razlog tome je bila vrlo niska cijena slanja paketa, a izuzetno visoka za putovanje vozom na klasičan način – to je znao biti trošak u visini dnevnice roditelja. Slanje djece poštom pokazivalo je koliko su ljudi u to doba imali povjerenja u tu službu i njihove djelatnike.