AUTOR: H.D.
DATUM:
KATEGORIJA: BiH / Vijesti

Prije 27 godina, dok su sjedili pored rijeke, u Gračanici je od granate stradalo dvoje mladih ljudi. Njihovi prijatelji i poznanici kažu da su se trebali vjenčati za mjesec dana i da niko još uvijek nije odgovarao za njihovo ubistvo.

Mensur Žepić i Hava Ibričić sjedili su 3. aprila 1994. godine na drvenoj klupi uz rijeku Sokolušu. Mirsada Valjevac, dok pokazuje na uramljenu fotografiju sestre Have, kaže da je par, iako je padala kiša, ostao sjediti na klupi i nakon poziva prijatelja da zajedno odu u kafić.

– Nije mi jasno zašto su sjeli po kiši, ali valjda je tako trebalo da se desi, kaže ona.

Hava je bila nekoliko godina mlađa od Mensura, koji je tada imao 26.

– Sjeli su na klupu da popričaju, pošto su se 1. maja trebali vjenčati. Bila je nedjelja večer, oko 20 sati, prisjeća se Mensurov stariji brat Mirsad Žepić.

U to vrijeme, u blizini je bio Mensurov blizak prijatelj Jasmin Imamović. On se sjeća da je s još jednim zajedničkim prijateljem kao vojni policajac bio u patroli. Kaže da je čuo ispaljenje granata i tražio gdje da se skloni.

– Par minuta nakon same detonacije, javljeno nam je na ‘motorolu’ da je Memo [Mensur] nastradao. Bio je mrak, a mi smo se odmah zaputili prema tom mjestu, kaže on i objašnjava kako je potresno sjećati se tih momenata.

Prijatelji i porodica sjećaju se da je Hava preminula nekoliko trenutaka nakon nesreće, a Mensur je odvezen u improvizovanu hiruršku ambulantu u gračaničkom naselju Soko, jer je gelerima granate bio pogođen u donji dio tijela.

– Gore smo ga zatekli, davao je zadnje znakove života. Kako su vrata bila djelimično otvorena, ja sam vidio njegovu desnu ruku, i samo je uspio dva puta da stisne ruku i pustio je, prisjeća se Imamović.

On kaže da je s Mensurom odrastao, išao u školu, ali i bio zajedno u vojnoj policiji. Od njega je slušao i o Havi.

– Ona je bila izrazito fina, draga, prijatna osoba, znala se i našaliti, iako je bila malo povučenija. Pričao mi je o njoj kad je tek upoznao. On je teško izražavao svoja osjećanja. Ali to je bio takav čovjek, da šta god da kažem u superlativu, malo je, govori Imamović.

Prema riječima njihovih prijatelja, Mensur i Hava su se upoznali 1990. godine.

– Pokušavali su oni par puta i prekidati vezu, ali jednostavno nisu mogli jedno bez drugog, sjeća se Imamović i ističe da kad god se ukazala prilika, par je provodio vrijeme zajedno, pa čak i u ratnim okolnostima.

– Bio je prvo dobar brat, a onda i prijatelj. Neiskvaren i pošten, jedna iskrena, dobra duša, kaže brat Mirsad.

Njih dvojica odrastali su sami najveći dio svog života, kaže on. Kada su se s roditeljima 1974. godine vozili automobilom, prilikom prelaska pruge između Doboja i Tuzle udario ih je voz. Tada sedmogodišnji Mirsad i njegov godinu dana mlađi brat su preživjeli, ali su ostali bez oba roditelja.

Brigu o njima preuzeo je amidža, kaže on.

Mensur je tokom rata bio pripadnik Armije Bosne i Hercegovine i lokalne policije, kao i vojne policije, kaže njegov brat.

Ukopan je na Šehidskom mezarju Šabuša, a Hava u mjestu Džakule, gdje je živjela prije smrti.

Mirsad kaže da za Mensurovo i Havino ubistvo nikada niko nije odgovarao. Tokom rata, Gračanica je granatirana sa planina Ozren i Trebava, prilikom čega je stradalo više desetina civila, piše portal Detektor.ba.