Prije 38 godina umro je drug Tito

Na današnji dan prije 38 godina umro je Josip Broz Tito, doživotni predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije SFRJ i Saveza komunista Jugoslavije, maršal i vrhovni komandant oružanih snaga, koji je upravljao Jugoslavijom 35 godina.

Od Titove smrti prošlo je 38 godina, ali mnogi građani bivše SFRJ i dalje obilaze njegov grob u Kući cvijeća na Dedinju, u Beogradu, gdje je prije pet godina sahranjena i njegova supruga Jovanka.
Datum Titove smrti poklapa se s početkom ekonomske krize u SFRJ. Tito se razbolio u 88. godini, ali ga to nije spriječilo da učestvuje na Samitu nesvrstanih u Havani 1979. godine. Novu 1980. godinu dočekao je u Karađorđevu, ali nije mogao da stoji, pa je čestitku narodima Jugoslavije izgovorio sjedeći. Tri dana kasnije smješten je u Klinički centar u Ljubljani zbog začepljenja butne i potkoljenične arterije, a 20. januara amputirana mu je lijeva noga, dok su mu tokom februara otkazali bubrezi, a zatim su se javili problemi sa srcem i plućima.

Umro je 4. maja 1980. u 15.05 sati. U 18.50 svi TV ekrani zacrnjeni su na 30 sekundi, a onda je spiker Miodrag Zdravković suznih očiju izgovorio: “Umro je drug Tito.”

Sahrani Josipa Broza Tita u Beogradu prisustvovalo je više od 200 istaknutih ličnosti iz cijelog svijeta.

Deset godina kasnije bivša Jugoslavija bila je poprište ratova, nakon osamostaljenja bivših jugoslavenskih republika, prvo Slovenije, a zatim Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Josip Broz Tito rođen je u Kumrovcu, u Zagorju, u mješovitoj hrvatsko-slovenskoj porodici maja 1892. godine. Tokom njegovog života kao datum rođenja obilježavan je 25. maj, i to kao “Dan mladosti”.

Kao austrougarski vojni obveznik učestvovao je u Prvom svjetskom ratu, s činom kaplara, između ostalog i na srpskom frontu. Ranjen je i zarobljen u Galiciji, na ruskom frontu, 1915. godine, pa je izvjesno vrijeme proveo kao zarobljenik u Rusiji. U njegovim zvaničnim biografijama, u poslijeratnom periodu, navođeno je da je potom učestvovao u Oktobarskoj revoluciji.

U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca vratio se krajem oktobra 1920. godine, kada postaje član Komunističke partije. Godine 1937. postao je generalni sekretar KPJ, poslije smjenjivanja i strijeljanja Milana Gorkića, prethodnog lidera te partije. Radio je i školovao se 1936. i 1937. godine u Kominterni u Moskvi.

Bilo je to vrijeme najoštrijih čistki unutar sovjetske nomenklature i komunističke internacionale, kada je likvidiran znatan broj i jugoslavenskih komunističkih prvaka.

Kao lider KPJ predvodio je u Drugom svjetskom ratu partizanski pokret, a iz rata je izašao kao legendarni vođa.

Osim borbe protiv okupatora, jedinice pod njegovom komandom provele su komunističku revoluciju, tokom i nakon rata, u kojoj su, između ostalog, u provođenju revolucionarne “pravde” nestale i desetine hiljada nekomunista pod obrazloženjem “borbe protiv saradnika okupatora”, posebno na Golom otoku.

Godine 1948. odbacio je Rezoluciju Informbiroa komunističkih partija i odolijevao snažnom Staljinovom pritisku, nakon čega je godinama vješto balansirao između istočnog i zapadnog bloka, izborivši sasvim osobnu poziciju Jugoslavije kao čelnice Pokreta nesvrstanih.

Njegova uloga u Pokretu nesvrstanih, u poznijoj fazi, posebno je upamćena po dosljednom nastojanju da se nesvrstani zadrže po strani od utjecaja pojedinih problokovski opredijeljenih članica.

U unutrašnjoj politici ostavio je uređenje koje se na kraju pokazalo kao neodrživo za funkcioniranje SFRJ, poput Ustava iz 1974. godine, koji je praktično razvlastio državu na račun republika.

Cdm

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE