Prijedorska sramota

Zamislite majku koja je izgubila svoje čedo da, nakon toliko godina, ne može centrom grada prošetati i odati počast svom, ali i svakom drugom djetetu koje je mučki ubijeno.

Zamislite oca koji, ako je imao sreću da preživi, nije mogao mimohodom, s drugim roditeljima koji osjećaju njegovu bol, obilježiti jedan od najtežih dana u svom životu.

Pokušajte zaviriti u glave preživjelih Prijedorčana, kakvi se sve terori, horori i suze prožimaju kod njih.

Sramota! Jedina riječ koja može opisati činjenicu da preživjelima nije dozvoljeno da 31. maj, Međunarodni dan bijelih traka, obilježe onako kako su zamislili i planirali. Jer neko im nije dao odobrenje da prođu gradom, a skup im je ograničio na jedan sat.

Sramota što su najbliže komšije 1992. počele progon i pokolj onih koji su bili drugačiji prema njima pa su nesrpskom stanovništvu naredili da na kuće stave bijele čaršafe, a prilikom izlaska oko ruke bijele marame kako bi znali ko je ko i ko se kojem Bogu moli.

Gledamo jučer ruže na prijedorskom trgu, 102 za 102 ubijene djece. Normalan mozak ne može da procesuira šta je mogla tromjesečna beba (koliko je imao maleni Velid kada je ubijen) učiniti da nekome zasmeta.

A ni spomenik im ne daju. Spomenik za njihove živote koje nisu ni počeli živjeti, spomenik za prve ljubavi koje nisu stigli osjetiti, za prvi poljubac i prvo crvenjenje obraza, spomenik za potomke koje nikad neće imati i za onaj posljednji poljubac i zagrljaj koji nisu pružili majci i ocu.

Sramota je što se ni nakon 30 godina od početka horora u cijeloj BiH u Prijedoru ne priznaju zvjerski zločini. Uprkos brojnim presudama i stotinama godina zatvora onima koji su bili dio tog horora.

Avaz