Pristala sam na platu od 520 maraka: Sve druge radnice su prijavljene, ja nisam i bila sam manje plaćena za isti posao”

Radnici koji se pobune i od svojih poslodavaca zahtijevaju ispunjavanje zakonom zagarantovanih obaveza, najčešće ostaju usamljeni u svojoj borbi, u kojoj, kako sami tvrde, ne mogu da računaju na pomoć ni kolega, ni sindikata, a pogotovo ne nadležnih inspekcija.

Pišu: A. Pisarević, O. Tešić

U ispovijestima mnogih radnika koji su o svojim iskustvima govorili za Moju Hercegovinu, saznajemo da veliki broj poslodavaca, osim što ne ispunjava obaveze u smislu prijave, isplate plata u kovertama i prebacivanja iz firme u firmu kako bi ih mogli držati na lako raskidivim ugovorima, nerijetko pribjegavaju i mobingu, odnosno treniraju discipline, držeći radnike kako na rubu egzistencije, tako i na rubu živaca.

Ovakav “tretman” imala je Dijana Banović iz Laktaša koja je u razgovoru sa nama otkrila kako je radeći u prodavnici Izbor trgovine (centrala firme je u Bihaću) osjetila na svojoj koži sve nepravde poslodavaca, ali i posljedice “trulog sistema” koji nikada ne funkcioniše kada treba zaštititi radnika. Iako je Dijana jedna od onih koji se nisu predavali i dopuštali šefovima i vlasnicima firme da se, kako je navela, iživljavaju nad njom, to joj nije pomoglo.

Mjesečno slobodna dva ili tri dana

“Ono što sam doživjela u prodavnici Izbor trgovine ne može se riječima opisati. Radila sam tamo pola godine i na početku sam pristala da ne budem prijavljena i na platu od 520 maraka. Željela sam da radim jer sam tako vaspitana i nisam se mnogo bunila. Prvog mjeseca plata je bila veća od dogovorene, 690 maraka, da bih sljedećeg mjeseca, dobila manju, 650 maraka, iako je posla bilo neuporedivo više. Istovremeno, za isti posao, četiri djevojke koje su radile sa mnom, dobijale su od 800 do 900 maraka, odnosno 620 maraka u banci i ostatak u koverti. One su bile prijavljene, ja nisam i bila sam manje plaćena za isti posao, što nema nikakve logike”, objašnjava Dijana.

Kada je pitala šeficu kako se to obračunavaju plate u ovoj firmi i zašto postoji tolika razlika, odgovor je šokirao: “Gazda određuje visine plate kako on hoće. Ti si potrčko i normalno da ćeš imati manju platu.” Nakon tri mjeseca, zahvaljujuči pritiscima, dobila je ugovor, ali joj ipak nijedan mjesec nije upisan u radnu knjižicu, što znači da je on bilo zaključen samo da bi je ućutkali.

Ono što je još gore u ovim prodavnicama, kaže ona, je tortura koju proživljavaju radnici iz dana u dan. Prema njenim tvrdnjama, šefovi i vlasnici radnike tretiraju kao robove i zadiru im u sve segmente života. Ona objašnjava da radnici svake sedmice dobijaju nova uputstva za rad, a po pravilu slijede i upozorenja, poniženja i ucjene.

Radno vrijeme je tek za priču. Mjesečno imate dva, maksimalno tri slobodna dana. Vikendom idete na popise u druge radnje, traju po cijeli dan i ne smijete uopšte da izađete iz objekta dok sve ne bude gotovo. Druga smjena počinje u 13 časova, ali se dolazi u 12 časova i ostaje do 20.30 časova. Kada roba stiže, radnik mora doći sat vremena ranije, ali nikada ne može izaći ranije.

Naša sagovornica dalje tvrdi da im je radno mjesto pokriveno kamerama, da se sve snima video i tonski.

„Tako sve što radnice kažu koriste protiv njih. Meni se to desilo. Jedne večeri nam je svima stigla poruka da svi moramo biti u poslovnici do 10 ujutro zato što direktor dolazi. Iako to nije moja smjena, morala sam da se pojavim. Došla sam na vrijeme, ali oni su stigli prije i doživjela sam negodovanje što nisam došla još ranije. Morali smo odmah da obučemo uniforme i uslužujemo kupce, a u pozadini sam čula komentare direktora da sam arogantna, da sam se mogla ljepše obući i da stavim masku na lice jer, kao, imam bubuljice. Nikad u životu, za 16 godina rada, nisam doživjela da me neko tako nazove ili kaže ružnu riječ, niti sam vidjela mjesto gdje vlada veće nezadovoljstvo i strah od poslodavca. Zato svoj glas dižem za istinu i pravdu, protiv čovjeka ’poslodavca’ koji nije u stanju pružiti ruku radniku i reći lijepu riječ”, priča ona za Moju Hercegovinu.

Sankcije i otkazi

Tu nije kraj, kaže naša sagovornica. Bilo kakve zamjene smjena ili izlasci sa posla, makar kod doktora, rezultiraju sankcijama ili otkazima. Takvu situaciju imala je njena kolegica koja je morala samo da pređe preko ulice u Dom zdravlja da bi dobila injekciju. Pošto je zaista morala da ide, zbog njenog liječenja pisani su izvještaji da se upravi objasni izostanak od 15 minuta. Zbog svoje pobune i zahtijevanja da dobije ravnopravan tretman, Dijana je na kraju dobila otkaz.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE