Pristupne rampe i liftovi za invalide: Ljudi dižu kredite, a oni koji ne mogu, osuđeni su na izolaciju

Biti osoba sa invaliditetom u Sarajevu zasigurno nije lako. Ne samo da je osobi koja je u invalidskim kolicima otežano kretanje ulicom, već su i prilazi objektima, ali i sam izlazak iz zgrade/kuće pravi podvig.

Kako nam je ispričao Sabahudin Hreljić, predsjednik Udruženja paraplegičara i oboljelih od dječije paralize Kantona Sarajevo, dijelom su općine te koje finansiraju izgradnju liftova za invalidska kolica u zgradama, a opet, da li će on biti napravljen zavisi i od toga u kojoj općini živi osoba kojoj je lift potreban.

– Do sad smo sa Općinom Novo Sarajevo imali jako dobru saradnju i načelnik nam je tu dosta pomogao. Preko udruženja se uradilo dosta pasarela, prilaza zgradama i kućama, prilagođavanja arhitektonskih barijera da invalidna osoba kolicima može negdje ući. Što se tiče postavljanja lifta u zgradi, tu obično ne živi više od jedne osobe kojoj je on potreban. Da bi se pomoć od općine dobila, moraju se provesti zakonske procedure, od tendera, javnog poziva, odabira najjeftinije ponude… – kazao je Hreljić.

Dodao je kako to sve može da potraje dosta vremena, ovisno od toga u kojoj općini se stanuje, te istakao da je ispod tri mjeseca nemoguće išta uraditi.

– Općini pošaljemo zahtjev ili molbu. Ovdje govorim o Novom Sarajevu, gdje smo skoro 90 posto slučajeva riješili. Prema drugim općinama to ne ide tako. Kod njih maltene nemamo nikakvog uspjeha. Razlika je u tome što nas neko razumije, a neko ne. Nismo mi u sistemu da nam neko mora nešto dati kada tražimo, već je to dobra volja. Uglavnom nemaju razumijevanja, nemaju novca ili se nađu neki drugi izgovori – rekao je.

Liftovi na javnim objektima ne funkcionišu

Prema riječima našeg sagovornika, ima dosta slučajeva gdje ljudi individualno prave liftove ili prilaze za invalidska kolica.

– To su, recimo, oni koji žive u kućama. Dosta onih koji imaju invalidnu osobu u porodici to planiraju i tako se uklapaju. Nažalost, ima i onih koji u svojim porodicama nemaju nazumijevanja, pa invalidna osoba živi na prvom ili drugom spratu kuće. Neko sebi napravi normalan prilaz, za zdrave ljude, ne računajući da ima člana porodice invalidnu osobu. Sve je to od osobe do osobe – naglasio je.

Naveo je i primjer gdje lift za invalidska kolica koji je postavljen na objektu ne funkcioniše, a on zasigurno nije usamljen.

– Lift koji je postavljen na glavnoj pošti nikada nije u funkciji. Taj lift i da je ispravan, morate nekoga zaustaviti da kažete: “Hajte, molim vas, zovnite mi gore neku osobu koja rukuje liftom”. Znači, vi se opet ponižavate i molite. Ili dođe neko i kaže: “Hajde, iznijet ću te”. I to je poniženje kada kažete osobi u kolicima da ćete je iznijeti. Od liftova u javnim ustanovama nema fajde.

Na zapadu se, kako je pojasnio Hreljić, to radi mnogo drugačije. Ukoliko se, naprimjer, pravi pasaraela da se može ući u neki javni objekat, nju koriste i majke koje voze djecu u kolicima.

– To se zove univerzalni dizajn i više kategorija ljudi to može koristiti. Kod nas u zakonu postoji da se jedan objekat ne može otvoriti ako nema WC-a ili prilaza za invalidnu osobu, naročito radnje, benzinske pumpe i slično. Međutim, oni dobiju upotrebnu dozvolu, iako to u zakonu drugačije piše. Nije toliko krivica do zakona, koliko do sprovođenja zakona. Zamislite da idete u pozoriše ili negdje, dođete do stepenica i tu vam je kraj. Bi li vama to otežavalo život? Stavite se u taj položaj, sve će vam se reći – istakao je.

Lift ili rampa mnogo košta

Nevenko Novotni, predsjednik Udruženja oboljelih od cerebralne dječije paralize KS, također je naveo da nisu zadovoljni rješenjima kada je u pitanju pristupačnost stanovima i javnim ustanovima.

– I ono što ima liftova, koriste se na ključ. Znači, mora biti neko ko pokrene taj lift. Recimo, pošta na obali ima tu pristupnu rampu, ali bez čovjeka koji je pokreće ne može se koristiti. Isto je tako slučaj sa drugim liftovima koji su ugrađeni, ali nisu upotrebljivi bez osobe koja je zadužena da taj lift pokrene. Mi smo radili jednu anketu o pristupačnosti škola, gdje osobe sa invaliditetom, odnosno djeca pohađaju redovno školu. Jako mali broj škola je pristupačan za djecu koja koriste invalidska kolica. Mi non-stop ukazujemo na taj problem jer bez pristupačnosti školama nema inkluzivnog obrazovanja, a stalno se priča o inkluziji – kazao je Novotni.

Što se tiče stanova iz kojih bi djeca išla u obrazovne ustanove, generalno je loša situacija kada je u pitanju adekvatan prilaz.

– Nabavka pristupnog lifta na zgradi, naprimjer, jako je skupa. To je uglavnom nadležnost općina i zavisi od njihove materijalne mogućnosti, ali i toga u kojoj općini stanujete. Pojedine općine izlaze ususret ili osoba koja je osuđena da koristi invalidska kolica to mora ugraditi, a to jako puno košta. Pristupna rampa ne može se ugraditi bez nekih 10 do 15 hiljada KM, a lift je puno skuplji. Ljudi uzimaju kredite. Oni koji to nisu u mogućnosti, sjede kod kuće. Osuđeni su na samoizolaciju i bez COVID-19 cijeli život, nažalost. To je krupan problem na kojem mi stalno protenciramo, ukazujemo na njega i pričamo, međutim, malo se toga radi – zaključio je Novotni.

Faktor.ba