Portal 072info

Privrednik u BiH na svaku zarađenu marku državi daje čak 90 feninga

Privrednik u BiH na svaku zarađenu marku državi daje čak 90 feninga, plate radnika opterećene doprinosima i porezima. Privrednik u BiH na svaku zarađenu marku, državi kroz poreze, doprinose, razne namete i takse daje čak 90 feninga.

Samo na platu zaposlenika od, naprimjer, 1.000 maraka, poslodavac mora u prosjeku izdvojiti 600 maraka doprinosa i poreza.

Radnici u BiH zbog toga imaju niže plate te se često prijavljuju na minimalac ili uopće ni ne prijavljuje, što potiče sivu ekonomiju, dok s druge strane, kompanije zbog silnih davanja nisu više konkurentne na tržištu.

Ipak, na stvaranje bolje poslovne klime i poboljšanje života građana obavezali su se bh. političari nedavno u Briselu kako bi Evropska unija nakon dugo vremena odblokirala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

Oba ova uvjeta mogla bi se dijelom ispuniti i kroz rasterećivanje poslodavaca i radnika od ogromnih potraživanja svih nivoa vlasti, kako smatraju privrednici i ekonomski stručnjaci.

Osim poreza na dohodak i dobit, doprinosa za penzione i zdravstvene fondove te biroe za zapošljavanje koje plaćaju zaposlenici i poslodavci, tu su i razni takozvani parafiskalni nameti koji opterećuju privredu.

Tako se od zarada, između ostalog, odbija naknada za vode, turističke zajednice, šume, zaštitu od požara, zaštitu od prirodnih i drugih nepogoda i mnoge druge, a za većinu njih privrednici ni ne znaju za šta služe ili gdje njihove pare odlaze.

“Kada se sve to sabere, jedan radnik koji ima 500 eura platu mora da zaradi taj iznos i još isto toliko za državu. To nijedna privreda ne može podnijeti. Recimo, kod nas se za lične dohotke izdvaja više od 70 posto, a u Njemačkoj 39 posto”, kaže Nihad Imamović, nekadašnji direktor ASA Prevent grupe, sada vlasnik kompanije Holding EIN koja se između ostalog bavi i proizvodnjom prirodnih sokova i zapošljava 80 radnika.

Osim toga, svaki nivo vlasti u BiH ima slobodu da nezavisno nameće nove namete za korištenje određenih dobara i usluga, a prema procjenama nevladinih udruženja, u zemlji postoji najmanje 400 takvih parafiskalnih nameta.

Imamović smatra da su neki od njih apsurdni, kao što su naknade za šume i turističke zajednice.

“To je jedno opterećenje za nas koje ne bi ni bilo možda problem da mi znamo gdje te pare idu. Recimo ti nameti za šume – poslije rata eksploatacija šuma je nekontrolisana, gdje te pare idu, ko obnavlja te šume? Ili za turističke zajednice. Da ja znam da je od tih mojih para uloženo u Baščaršiju, Međugorje, Neum, ali to je za te radnike koje rade u turističkim institucijama na svim nivoima, za njihove plate, a šta su oni doprinijeli razvoju turizma za BiH?”

Na sve ovo, kaže Imamović, postoje i razne takse koje poslodavci moraju plaćati u zavisnosti od kantona, gradova, općina.

“Recimo, ima ta taksa za istaknutu firmu. Vi ni ne morate imati firmu na vratima, ali to se pri registraciji kompanije ‘odreže’, moraš platiti. Naprimjer, postoji i taksa na istaknutu zastavu, jarbol, ispred firme.”

Naglašava da pored svega što poslodavac mora da plaća, ne može više da bude konkurentan na tržištu, odnosno njegov proizvod ne može da izdrži konkurenciju.

“Ako naprimjer imam sok čija je minimalna cijena 0,95 maraka, a u Njemačkoj neki sok koji nije opterećen nametima je 0,8, kako ja onda mogu izvoziti taj sok?”, pita se Imamović.

Zaključuje da je puno toga na leđima privrede, a novac jednostavno troši administracija.

S ovim se slaže i predsjednik Unije poslodavaca BiH Remzo Alija Bakšić, koji upozorava da takav teret, osim što umanjuje konkurentnost kompanija, stvara i ambijent u kojem poslodavac nije u mogućnosti dati svom radniku koji dobro radi adekvatnu platu.

“Zbor toga su plate male, a ako su plate male i potrošnja je mala, a onda je ubiranje PDV-a također nisko”, dodaje.

“Poslodavac, kada se uzme cijela BiH, mora prosječno platiti 75 posto na 1.000 KM plate jednog radnika, i to je jedna šuma propisa i tih parafiskalnih i fiskalnih davanja. To je velika cifra jer u Evropi se ona kreće negdje oko 40 – 42 posto.”.

Dodaje da je zbog toga realni sektor stalno u padu, jer ljudi ‘bježe’ u administraciju, budući da je prosječna plata tu viša dva do tri posto. Zbog toga, prema njegovom mišljenju, administracija stalno raste, a relativni prihodi padaju.

S druge strane, ekonomista i profesor na Ekonomskom fakultetu u Zenici Željko Rička smatra da opterećenja jesu visoka, ali zato što je koeficijent obrta u poslu nizak.

“Kada uzmete u obzir da se iz poreza i doprinosa puni državna kasa na različitim nivoima, zavisi kako ko ima nadležnost, oni opet taj novac vraćaju u privredu kroz svoje neke troškove i subvencije, a to je negdje 15 do 17 posto BDP-a. To je velika masa novih sredstava koja izlaze na tržište u vidu tražnje, a tu tražnju zadovoljavaju upravo poslodavci, oni se nadmeću da dobiju te poslove i to je ovo što se kroz javne nabavke troši.”

Također dodaje da se u BiH više osjeća teret raznih nameta, jer ima slabiju bruto proizvodnju.

“To ništa nije manje u drugim državama. BiH ima skoro najniže poreze i doprinose u odnosu na ostale zemlje. Ali mi se učahurimo na svoje tržište, nigdje dalje ne pokušavamo, a imamo prednost što smo povoljniji u strukturi tih opterećenja na jedinicu proizvoda.”

Rička tvrdi da su, u odnosu na Hrvatsku, opterećenja u BiH manja, dok je po tom pitanju situacija otprilike približna kao u Srbiji. Međutim, ipak se slaže da bi manja opterećenja pomogla bh. privredi.

“Ako bi se smanjili doprinosi i porezi, bilo bi manje interesa subjekata da ih ne plaćaju, ne bi se izbjegavalo njihovo plaćanje, i automatski bi imali privredu koja je konkurentija. To je bio primjer kada se porez na dobit u Federaciji sa 30 smanjio na 10 posto i ujednačio sa RS-om. Kada je to napravljeno, odjednom je bio skok u plaćanju poreza u FBiH, iako je tih 30 posto, po mom mišljenju, bilo povoljnije, jer se mogla reinvestirati dobit, a u RS-u to nije moglo.”

Međutim, poslodavci upozoravaju da više ne mogu izdržati teret koji im na leđa stavlja država i silna administracija, gušeći privredu nametima, te tvrde da ovakvom ekonomskom politikom BiH ide prema totalnom finansijskom krahu.

Krupljani.ba

Podijelite članak