Prof. dr. Goletić o podvarijanti omikrona koja se širi, kakav će biti dalji tok pandemije

Prof. dr. Goletić o podvarijanti omikrona koja se širi, kakav će biti dalji tok pandemije

Podvarijanta omikrona koja bi, prema nekim istraživanjima, mogla biti zaraznija od originalne varijante koronavirusa, otkrivena je u 57 zemalja, objavila je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).

Omikron varijanta SARS-CoV-2 virusa, poznata i kao B.1.1.529, prvi put prijavljena je WHO-u 24. novembra prošle godine, a WHO ju je već 26. istog mjeseca, temeljem informacija o prirodi i broju mutacija te brzoj transmisiji, klasificirao kao varijantu koja izaziva zabrinutost.

No, pod “kišobranom” omikron varijente, prema riječima prof. dr. Teufika Goletića, šefa Laboratorije za molekularno-genetička i forenzička ispitivanja na Veterinarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i članom Kriznog štaba Federalnog ministarstva zdravstva, trenutno egzistiraju četiri, odnosno tri genetske linije (podvarijante) i to B.1.1.529 (tzv. “izvorna”) te BA.1, BA.2 i BA.3. linija.

– U ovom slučaju radi se o BA.2 genetskoj liniji o kojoj se posljednjih dana sve više govori, prije svega jer je već utvrđena u više od 57 država svijeta, ali još i više zbog uzlaznog trenda u smislu preuzimanja dominacije nad aktuelno dominantnom genetskom linijom BA.1 omikron varijante. Naime, procjenjuje se da je BA.2 genetska linija već preuzela dominaciju u nekim državama, poput primjera radi, Danske, Nepala, Singapura, Indije i Filipina. Prema dostupnim podacima, obje genetske linije (BA.1 i BA.2) imaju po 51 mutaciju diseminiranu u različitim dijelovima virusnog genoma. Njih 32 su zajedničke za obje genetske linje, dok je preostalih 19 mutacija specifično za svaku ponaosob. Imajući u vidu da virusni genom SARS-CoV-2 ima više od 29.000 nukleotida (gradivnih jedinica nukleinskih kiselina, u slučaju SARS-CoV-2 to je RNA), navedeni broj mutacija omikron varijante ne čini se prevelikim.

Ipak, rezultirajući izmijenjeni fenotip virusa koji se prije svega ogleda u većem stepenu transmisije i unaprijeđenoj sposobnosti izbjegavanje imuniteta je takav da je WHO deklarirala omikron kao varijantu koja izaziva globalnu zabrinutost. Interesantno je reći i da, zbog još brže transmisije i lakšeg “zaobilaženja” stvorenog imuniteta, postoji mogućnost da se BA.2 genetska linija izdvoji kao zasebna varijanta SARS-CoV-2 virusa koja izaziva globalnu zabrinutost, odnosno da i ona dobije “svoje grčko slovo” – navodi Goletić.

No, stručnjaci kažu da ne postoje dokazi da ta podvarijanta omikrona izaziva težu kliničku sliku.

– Da, stručnjaci to ističu, ali i da o njemu svakako treba voditi računa imajući u vidu bržu transmisiju omikrona i sposobnost izazivanja reinfekcija koje u konačnici vode ka produžavanju ovoga epidemiološkog vala, a time i mogućnosti većeg broja fatalnih infekcija unutar rizičnih kategorija humane populacije. Također, mada je BA.2 kolokvijalno poznat i kao “prikrivena” omikron podvarijanta (engl. “stealth omicron”), važno je istaći da se on uspješno detektuje PCR temeljenim dijagnostičkim metodama koje se koriste i u BiH. Nažalost, koliki je stvarni udio BA.2 genetske linije, samo korištenjem dostupnih skrining PCR metoda za detekciju varijantnih sojeva (tzv. “mutant PCR”), nije moguće dokučiti zbog čega je i nazvan “stealth omicron” varijantom. Na to pitanje je moguće jedino odgovoriti sekvencioniranjem virusnog genoma, koji je nažalost, u sistemskom smislu, obustavljen u FBiH, a koliko mi je poznato i u BiH. Ovdje naravno ne želim izazvati zabunu, budući da se sekvencioniranje i dalje povremeno vrši u pojedinim laboratorijama u BiH, ali izostanak sistemskog pristupa sekvencioniranju te posljedično nedovoljan broj sekvencioniranih uzoraka, nisu dovoljni za istinsko praćenje evolucije SARS-CoV-2 u BiH.

Mnogi naučnici ističu kako sa omikronom pandemija polako jenjava. Kakva su Vaša predviđanja, idemo li prema kraju ili je moguće očekivati nove, pa čak i opasnije, varijante koronavirusa?

– Brojni stručnjaci, uključujući i WHO, mada oni ipak opreznije, sugeriraju da bi ogroman broj infekcija uzrokovanih omikron varijantom SARS-CoV-2 sa posljedično rezultirajućim dostizanjem željenog nivoa imuniteta zajednice (90 posto), mogao signalizirati kraj pandemije. Ipak, rekao bih da je situacija i dalje nestabilna i da je daljni razvoj pandemije zaista teško modelirati. Uprkos teoriji po kojoj “virus nastoji mutirati u pravcu koji mu olakšava koegzistenciju sa domaćinom”, koja se često tumači kao “intencija”, u ovom slučaju SARS-CoV-2 virusa, da ne ubije svog domaćina, nažalost imamo isuviše primjera vezanih uz neke druge patogene koji nam govore da ta evolucija nužno ne mora ići u tom smjeru, odnosno da je moguć nastanak još prenosivijih ili pak više patogenijih varijanti patogena. Najnovija (omikron) varijanta SARS-Cov-2, ali i pojava omikron podvarijanti (BA.2) samo su podsjetnici takvog scenarija, ali i činjenice da pandemija nije prestala i da je moguća, mada manje vjerovatna, pojava i novih varijanti, koje nažalost mogu biti i lakše prenosive, ali i koje u kliničkom smislu mogu izazvati ozbiljnije posljedice. S tim u vezi zapravo nije pravo pitanje – da li možemo očekivati nove i/ili opasnije varijante, pravo je pitanje šta smo mi kao zajednica, ali i individue spremni učiniti da do toga ne dođe. Priznat ćemo da se od nas “ne traži” puno – vakcinacija, pogotovo za rizične kategorije, maske gdje je neophodno, respiratorna higijena.

Često možemo čuti da bi COVID-19 trebao uskoro prijeći u endemsku bolest. Koliko je to zaista moguće i koji su to preduvjeti da se to i dogodi?

– Dinamika pandemije je isuviše složena i brza te je u takvom ambijentu teško donijeti, bez određenih rezervi, tačne predikcije njenog daljeg toka, što naravno ima određene implikacije na donošenje odgovarajućih, i podjednako važno, pravovremenih odluka. Jako je važno u ovom kontekstu istaći da se ne mogu, niti trebaju, procjene napravljene u nekim državama preslikavati nekritički, ne uvažavajući “domaće” specifičnosti svake države pojedinačno. Naime, usljed različitih strategija imunizacije, (ne)dostupnosti vakcina, broja imuniziranih, broja preboljelih…, postoje značajne razlike u dostignutom nivou imuniteta zajednice u različitim regionima i državama svijeta, ali i Evrope, koje suštinski utječu na dalji razvoj i dinamiku događaja, pogotovo na evoluciju virusa, a time i na eventualni prelazak iz pandemijske u endemsku fazu COVID-19.

S tim u vezi skrenuo bih pažnju da su prema mom mišljenu ključni parametri za procjenu daljeg kretanja pandemije, za svaku državu, prije svega broj hospitalizacija, ali i broj umrlih. Nažalost, u BiH, pogotovo ovim drugim parametrom, nikako ne možemo biti zadovoljni. Svi bismo željeli da je gotovo, ali ukoliko i stvarno želimo kraj pandemije i prelazak u endemsku fazu, onda nam je i više nego jasno šta treba napraviti – vakcinisati se kako bi dosegli potreban nivo imuniteta u zajednici i slijediti javnozdravstvene smjernice, prije svega one koje se odnose na nošenje maski, izbjegavanje gužve i ostanak kod kuće kada smo bolesni.

Kako biste objasnili slučaj – flurone. To je kombinacija COVID-19 i bolesti gripe. Ako COVID-19 postane endemska bolest, hoće li flurona i dalje biti opasna?

– Flurona je kovanica nastala kombinacijom engleskih naziva za spomenute bolesti kojom se nastoji opisati istovremena infekcija sa SARS-CoV-2 virusom i virusima gripe (virusi influence A ili B). Riječ je o, rekao bih, nespretnoj i nezgrapnoj medijskoj kovanici koja ne odražava stvarno stanje kojeg nastoji opisati. Ono što želim reći je da flurona nije neka nova bolest na obzoru niti je riječ o nekom novom virusu (npr. hibridu SARS-CoV-2 i influenca A ili B virusa) već opisuje stanje jednovremene infekcije osobe sa SARS-CoV-2 i influenca A ili B virusom. Važno je istaći da je takvo stanje, mada moguće, rijetka pojava, te da su u budućnosti, a primarno zbog iscrpljivanja organizma u borbi protiv infekcije te nepridržavanja javnozdravstvenih epidemioloških mjera, puno realnije situacije konsekventne infekcije sa jednim ili drugim virusom, nakon što prebrodimo jednu od infekcija. Drugim riječima, puno je realniji scenarij da nakon npr. preležane gripe budemo inficirani sa SARS-CoV-2, ali i bilo kojim drugim patogenom, iz prostog razloga jer se imunološki i nutritivni resursi našeg tijela “troše” u toku infekcije, bez obzira na njen uzrok.

Kako to da na gripu, koja je endemska bolest, i koja se pojavila prije nekoliko generacija, ljudi već nisu razvili otpornost?

– Gripa (influenca) je bolest koja vjerovatno prati čovječanstvo od njegovih samih početaka. Uzročnici gripe, pri čemu prije svega mislim na virus influence tipa A (i njegove podtipove), su RNA virusi sa segmentiranim genomom skloni mutacijama (tzv. antigensko skretanje, engl. antigenic drift), ali i genetskim rekombinacijama (tzv. antigenski skok, engl. antigenic shift). Antigenski drift predstavlja manje antigenske promjene (dominantno zbog manjih izmjena u antigenskom sastavu proteina hemaglutinina i neuraminidaze influenca virusa) koje smanjuju efikasnost antitijela nastalih nakon prethodnih infekcija ili vakcinacije. Zvuči poznato, zar ne? Ove promjene rezultiraju pojavom sezonske influence. Posebno mjesto i značaj u savremenoj medicini i epidemiologiji zauzima mogućnost genetskih rekombinacija influenca A virusa koji nastaju izmjenom kompletnih segmenata između dva različita podtipa influenca A virusa u uvjetima istovremene infekcije ciljanih stanica (ćelija) čovjeka sa dva različita podtipa. Takva stanja, a pogotovo mogućnost istovremene infekcije različitim podtipovim “humanih” i “animalih” influenca A virusa predstavljaju “priliku”, ali i izvor ogromne bojazni od pojave pandemijskog soja influence, na kojeg bi humana populacija imunološki bila potpuno nespremna. Nažalost, do takvih situacija je već dolazilo u historiji čovječanstva više puta, a najpoznatija je ona koje se odnosi na tzv. “majku svih pandemija”, čuvenu špansku groznicu iz 1918. godine. Ta pandemija je odnijela, prema različitim izvorima, između 50 i 100 miliona života, a bila je uzrokovana podtipom influenca A virusa H1N1 nastalog kao rezultat rekombinacije tada cirkulirajućih “humanih” i animalnih influenca A virusa. Iz gore navedenih razloga influenca još predstavlja neriješenu enigmu sa kojom ćemo se još dugo suočavati. Dobra je vijest da i za influencu postoje i da su dostupne efikasne i sigurne vakcine kojima se ova bolest može prevenirati, pogotovo teški klinički oblici.

Kakva su Vaša previđanja, hoćemo li se u budućnosti i protiv koronavirusa trebati vakcinisati svake godine, kao što se to radi protiv sezonske gripe?

– Prema trenutno dostupnim spoznajama takav scenarij, pogotovo za rizične kategorije ljudi, je i više nego moguć. Za sve ostale, osim naravno dobrovoljne vakcinacije, u najmanju ruku ostaje odgovoran odnos prema sebi i bližnjima manifestiran kroz uvažavanje realiteta prevencije širenja infekcije: pranje ruku sapunom, korištenje dezinficijenasa, izbjegavanje zatvorenih i prenatrpanih prostora, provjetravanje prostorija u kojima boravimo, respiratorna higijena, kvalitetna prehrana i ostanak kući kada smo bolesni.

Svjedoci smo da bakterije sve više postaju otporne na antibiotike. Može li se dogoditi da učestala vakcinacija protiv koronavirusa ili gripe tako nešto izazove?

– Ne, ne može! Mehanizmi nastanka antibiotske rezistencije, prije svega rezistencije bakterija, ali i gljivica te nekih virusa na terapeutike (primjera radi, antibiotike u kontekstu terapije bakterija), sasvim su različiti od mehanizama na kojima se temelji vakcinacija. Naime, vakcinama mi treniramo naš imunološki sistem na produkciju humoralnog (antitijela) i ćelijskog (subpopulacije T i B limfocita) imuniteta nakon vještačkog izlaganja patogenu (primjera radi, kompletna oslabljena ili inaktivirana virusna čestica), dijelu patogena (primjera radi, S protein SARS-CoV-2) ili njegovom produktu (primjera radi, toksinu). Takva interakcija je bitno složenija u odnosu na primjenu bilo kojeg poznatog terapeutika, ona rezultira čitavim spektrom različitih načina i puteva prevencije i eliminiranja infekcije (ukoliko do nje dođe), koji su znatno “bogatiji” od bilo koje do sada poznate strategije izbjegavanja od strane patogena. Ukratko, kada je riječ o vakcinama ne govorimo o antimikrobnoj rezistenciji u klasičnom smislu, pogotovo ne o antibiotskoj rezistenciji. S druge pak strane, imunitet koji nastaje nakon vakcinacije ili preležane infekcije, često je specifičan za patogen, odnosno varijantu patogena koja je izazvala njegovo stvaranje. U tom kontekstu vakcine mogu postati manje efikasne ili i ne efikasne zbog promjena samog patogena, ali su one (vakcine) efikasne u prevenciji oboljenja uzrokovanih od strane patogena za koje su dizajnirane – kazao je Goletić.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE

NAJNOVIJE