Prof. dr. Pranjić: Šta se desi kad ‘sagorimo’ na poslu?

Znate li šta je “burnout”? Da li ste ga (pre)živjeli ili ga živite? Znate li šta mogu biti posljedice sindroma profesionalnog sagorijevanja? Da znate da mnogo toga ne znate, budite sigurni. Dok se ne suočite sa ovom bolešću.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji od 1.januara naredne godine – burnout, biće priznat kao profesionalno oboljenje i u našoj državi. Kako bi saznali više o ovoj profesionalnoj bolesti razgovarali smo sa doktoricom nauka Nurkom Pranjić, redovnom profesoricom i šeficom katedre Medicine rada na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Prof.dr.med.sc. Pranjić je koordinatorica Federalnog ministarstva zdravstva u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) za područje zdravlja radnika i član mreže eksperata WHO za ovu oblast u jugoistočnoj Evropi.

N1: Šta je to burnout ?

Prof.dr.Pranjić: Sinonim burnouta su: sindrom izgaranja, sindrom sagorijevanja.

Burnout se može okarakterisati progresivnim gubitkom idealizma, energije i smislenosti vlastitog rada. Uslovi koji mu doprinose mogu biti zahtjevi, naredbe ili želja da se velika količina posla u posebno zahtjevnim neproizvodnim uslužnim djelatnostima odradi u što kraćim rokovima. Takvi zahtjevi najčešće dolaze od poslodavaca, ali ponekad i ambiciozni pojedinac sam sebi stvara kontinuiranu radnu preopterećenost. Posao postaje psihički i fizički pretežak uz povremene preteške i bolne faze. Često je radno opterećenje u radnom vremenu nedefinisano, bilo da se radi o prekovremenim radnim satima, smjenskom radu, noćnim dežurstvima ili nošenja posla kući, kao i težina donošenja njihovih odluka. Burnout je ishod ekspozicije mobingu i drugim vidovima psihološkog uznemiravanja na poslu, takođe. Uvijek se razvija uz odsustvo podrške nadređenih i kolega, neravnoteže zaslužene nagrade za rad, nemogućnosti napredovanja na poslu i odsustvo regularnog nadzora na poslu. Osoba koja trpi brnout ulazi u začarani krug neučinkovitosti, međuljudskih konflikata, te zanemarivanja vlastitih potreba kako bi se zadovoljile potrebe posla. Svi pojedinci koji sagore na poslu prethodno su najčešće entuzijasti i percipiraju svoj posao veoma važnim. Među njima su u velikom broju vizionari i lideri. Treba napomenuti da burnout otkrivamo u “zdravih, normalnih” pojedinaca, koji ne pate od psihičkih poremećaja.

Šta su sve simptomi sagorijevanja na radu?

N1: Šta se desi kada profesionalno “pregorimo” s obzirom da je ovaj sindrom rezultat dugotrajne izloženosti stresu na radu?

Prof.dr.Pranjić: Burnout se odnosi na kombinaciju emocionalnog, tjelesnog i kognitivnog iscrpljenja, a sam predstavlja klinički pojavni oblik stresa na radnom mjestu. Burnout raste sa povećanim zahtjevima posla i sa padom odlučivanja na poslu. Ključni aspekt sindroma izgaranja je emocionalno i tjelesno iscrpljenje, a druga dva važna su depersonalizacija i pad ličnog postignuća. Sagorjeli radnici gube osjećaj brige za druge ljude, kolege, svoje klijente ili pacijente u zdravstvenim ustanovama (gubitak empatije). Njihovi osjećaji pokazuju pomak prema ciničnom ili negativnom, te oni percipiraju pad svoje uspješnosti i postignuća na poslu. Kognitivna isrpljenost odnosi se na poteškoće koncentracije, poremećaje pamćenja, poremećaje pažnje, kognitivne distorzije i negativnu percepciju sebe i trenutne situacije. Bihevioralne promjene zaposlenika manifestuju se percepcijom neučinkovitosti, bespomoćnosti, beznađa, padom samopoštovanja, usamljenošću, gubitkom motivacije i zadovoljstva, te snažnom percepcijom neuspješnosti na poslu. Događa se bijeg od odgovornosti i izvršavanja zadataka, odugovlačenja u obavljanju posla, socijalna izolacija, ispoljavanje frustracija na druge i smanjena efikasnost na poslu. Pritom su nesretni i nezadovoljni poslom. Često im se javlja želja za napuštanjem posla.

N1 : Kada i zašto burnout postaje profesionalna bolest i u BiH?

Prof.dr.Pranjić: Sindrom burnout uvršten je kao profesionalna bolest šifrom QD85 u Priručniku međunarodne klasifikaciji bolesti i srodnih stanja, a pimjenjivat će se prema dogovoru od 01.januara 2022. godine za sve članice Svjetske zdravstvene organizacija (WHO), pa i za nas. Kategorisan je kao profesionalna bolest obzirom da je rezultat dugotrajne ekspozicije psihosocijalnim stresorima na radnom mjestu, a prethodno nije bio uspješno tretiran. Međutim sindrom je prvenstveno povezan sa radnim okruženjem i ne treba ga primjenjivati u drugim područjima u životu zaposlenika. Važno je distancirati dijagnozu sindroma sagorijevanja na radnom mjestu od dijagnoza poremećaj prilgođavanja, anksiozni ili depresivni poremećaj. Dogovor da je burnout profesionalna bolest donešena je na Konferenciji „Profesionalne bolesti u EU: sistemi i njihove uloge“, koju je organizirala Evropska komisija.

Održana je u Briselu, 2013.godine. Na konferenciju bila sam pozvana i bila aktivni učesnik kao bosanskohercegovački predstavnik i član upravljačkog komiteta projekta „MODERNET“ EU COST. Projekat je bio posvećen novim profesionalnim bolestima i novim profesionalnim rizicima. Do 2018. godine samo je 39% zemalja u Evropskoj Uniji priznavalo burnout kao profesionalnu bolest. To su Danska, Estonija, Francuska, Mađarska, Latvija, Nizozemska, Portugal, Slovačka i Švedska.

Kada profesionalno idemo „preko granice“ ?

N1: Da li znamo kad se susrećemo sa ovim profesionalnim oboljenjem ili idemo i dalje „preko granice?“

Prof.dr.Pranjić: To me i brine. Problem sindroma izgaranja nije dovoljno osvješten i o njemu se malo zna. Zdravstvenim radnicima i donositeljima odluka u medicini i sistemu zdravstvenog osiguranja u Bosni i Hercegovini, te poslodavcima, potrebno je znanje o sindromu izgaranja i svim odrednicama koje ga povezuju s radom. Pogrešno je razmišljanje da je sindrom sagorijevanja još jedna dijagnoza zbog koje se treba otvoriti bolovanje i prvo ići psihijatru i psihologu na liječenje, jer osoba koja trpi burnout postaje anksiozna i depresivna. Posebno je pogrešna interpretacija predstavnika Zavoda za zdravstveno osiguranje koji informaciju o burnoutu kao profesionalnom oboljenju komentarišu samo sa aspekta bolovanja. Većina zaposlenika koji trpe sindrom sagorijevanja u početku nije svjesna što joj se događa i uglavnom izbjegavaju da koriste bolovanja. Veći je problem što oni dolaze redovno na posao, a ne rade efikasno i ne izvršavaju radne zadatke adekvatno, te ne funcioniraju u potpunosti. Vrlo često su samo prisutni na poslu. Govorimo o prezentizmu, koji je suprotan pojam od apsentizma, a poslodavca i društvo općenito košta mnogo više.

N1 : Koliko je važno prepoznati da je zaposlenik sagorio na poslu?

Prof.dr.Pranjić: Burnout sindrom treba pravovremeno prepoznati i procijeniti psihosocijalne rizike (stresore) radnog mjesta i modificirane doprinoseće faktore na nivou ličnosti. Simptome burnouta, posebno umor ne treba ignorisati ni zaposlenik koji je izložen stresu na radnom mjestu, niti ljekar kojemu se žali. U tom slučaju postoji sumnja da se radi o sindromu izgaranja i zaposlenika treba uputiti u Odjel za profesionalnu patologiju i toksikologiju.

Burnout se razvija postepeno i dugo, kako reagovati?

N1: Kako pomoći osobama koje su sagorjele, što je prvi korak u liječenju?

Prof.dr.Pranjić: Važan faktor promocije zdravlja je informiranost i savjetovanje u cilju podizanja svijesti svakog pojedinca i poslodavaca o psihosocijalnim stresorima, zdravom radnom mjestu i sindromu burnout. Pravovremeno prepoznavanje ove profesionalne bolesti, njenu verifikaciju, skrining, procjenu rizika, period tretmana, oporavka, rehabilitacije i profesionalne rehabilitacije trebao bi provoditi tim kojeg sačinjavaju eksperti u ovom području, specijalista medicine rada, psiholog dijagnostičar, psiholog psihoterapeut i diplomirana medicinska sestra u Nastavnom odjelu za profesionalnu patologiju i toksikologiju, Medicine rada u Tuzli. Interesnim skupinama treba pružiti edukaciju u ovom području i unaprjeđivati je kontinuiranom edukacijom u budućnosti. Treba znati da se burnout razvija postepeno i duže vrijeme. U početku prolazi fazu reakcije na stres, prilagodbeni period i nastaje samo ako se dogodi slom adaptacije na zahtjeve i stresore posla (faza istrošenosti). Ukoliko se pojedinac uspije uspješno prilagoditi stresnim zahtjevima posla ili oporaviti u početnoj fazi opasnosti od nastupa hroničnog oblika sindroma uz podršku poslodavca koji će mu adaptirati radno mjesto redukcijom i eliminacijom stresora visokog rizika, postoji šansa da do razvoja sindroma izgaranja ne dođe. Najbolji način preventivnog sprečavanja razvoja burnout sindroma je provođenje skrininga opasnosti od njegovog razvoja od strane ekspertskog tima u okviru periodičnih preventivnih pregleda za zaposlenike profesionalno izložene psihosocijalnim stresorima na radnom mjestu. Treba mapirati faktore visokog rizika među psihosocijalnim stresorima i dati savjete poslodavcu o njihovoj redukciji ili eliminaciji u području organizacione kulture i rukovođenja. Eliminacijom stresora na radnom mjestu, promjenom ponašanja i naučenim tehnikama nošenja sa stresom, zdravom ishranom i fizičkom relaksacijom postiže se kontrola nad opasnošću razvoja sindroma izgaranja.

Ukoliko se utvrdi sindrom sagorijevanja oporavak zahtijeva duži vremenski period uz primjenu kognitivnih i bihevioralnih tehnika mentalne rehabilitacije. Mentalna i profesionalna rehabilitacija ima za cilj postići povratak vještina, te motivacije za rad ograničavanjem ciljnih dostiguća. Među interventnim metodama za uspješno nošenje sa stresom na radu, na individualnim novoou, mogu se prakticirati tehnike medicinske joge ili samosvijesti „Mindfulnes“, religije ili tehnika smijeha. Upražnjavanje hobija, tjelesna vježba i tehnike istezanja i relaksacije. Uputno je razvijati vještine komunikacije. Opravak od sindroma burnout je ne samo dug nego i neizvjestan. Povratak na isti posao sa istim opterećenjima trenutno ugrožava sve postepeno postignuto oporavkom. Nužno je metodom profesionalne orjentacija kreirati radno mjesto sa dopustivim psihosocijalnim opterećenjim.

N1 : Je li ikada kasno tražiti pomoć ?

Prof.dr.Pranjić : Nikad nije kasno zatražiti pomoć. Ali što se kasnije traži pomoć duže traje oporavak i više je neizvjestan.

N1: Šta će konkretno značiti to da je i u BiH ovo oboljenje među profesionalnim oboljenjima?

Prof.dr.Pranjić: Teško je dati odgovor na ovo pitanje. Prepoznavanje sindroma sagorijevanja se utvrđuje u Nastavnom odjelu za profesionalnu patologiju i toksikologiju, Medicine rada u Tuzli od 2005. godine. Verifikacija profesionalnog sindroma sagorijevanja nije problem, odakle bi mogla i poteći edukacija interesnih grupacija. Ipak u našoj zemlji postoji nerazumijevanje o profesionalnim bolestima općenito, počev od poslodavca pa do zdravstva. Ukoliko se ne ispoštuju preporuke WHO i ILO te zadrži postojeći način tretmana na relaciji ovlašteni liječnik porodične medicinne – psihijatar problem će rasti, a posljedice profesionalnog sindroma sagorijevanja će biti nesagledive.