1 15


AUTOR:
Portal 072info

DATUM:

Na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni ne manjka političkih tema i promašaja vlasti. Za analitičara je velika dilema šta izdvojiti i šta komentirati. Događaji prestižu jedan drugi, ali svi su redom negativne konotacije, a malo onog što je interes građana, zbog kojih i postoji vlast. Vlast je opće dobro i svojina svih građana.

To je teorijska ideja, a ne politička realnost. Vlast u BiH postoji radi sebe i političkih stranaka koje se bore da osvoje vlast, a kad je zadobiju, čine sve da onesposobe i paraliziraju institucije države.

Najbolji primjer je upravljanje države pandemijom, odnosno institucija države BiH. Ne samo da je utisak već i realnost da institucije države ne mare za potrebe građana, što se ogleda kroz nebrigu o zdravlju i upravljanju mjerama i akcijama za suzbijanje pandemije. Od početka pandemije nefunkcionalna vlast učinila je da ideje o supremaciji entiteta nad državom u praktičnom funkcioniranju dobiju primat.

Danas se čovjek pita jesu li entiteti u sastavu države ili je država sastavljena od dva entiteta. Neupitne ustavne odredbe o supremaciji države BiH s jasnim ovlaštenjima i nadležnostima nekompletne vlasti su i u pandemiji podijelile građane na entitetske prostore. Stalno slušamo konfuzne izvještaje o broju zaraženih po entitetima pa kantonima, nigdje zbirnog izvještaja ili podatka, nigdje jasnog broja oboljelih.
Grabe za sebe

Ne samo da je utisak da tako ozbiljnom situacijom niko ne upravlja već se pandemijski proces odvija stihijski i bez bilo kakvog kvalitetnog upravljanja nadležnih organa. Istina, na početku pandemije prošle godine šepurili su se neki likovi kao moćnici u kriznim štabovima s enormnom nelegitimnom moći i izvlaštenim nadležnim državnim tijelima.

I umjesto da brinu o zdravlju građana, da organiziraju rasuti zdravstveni sistem, oni su se pozabavili efikasno da prigrabe u narodnom zlu za sebe i svoje mentore materijalnu korist, nabavljajući opremu koja ničemu ne služi niti kome može koristiti. Upravo su protekle sedmice akteri takvih radnji došli pred sud i izjasnili se da “nisu krivi“.

A kako da budu krivi kad u sistemu vlasti koju oni obnašaju više od 20 godina ne postoji politička odgovornost, a pravna nije dovoljna da uspostavi drugačije društveno stanje? Građani, ograđeni u nacionalne torove, zatočenici su etnonacionalnih vlasti koje imaju cilj da vladaju bez naroda i bez odgovornosti.

Narod im treba samo da ih legitimira da iznova zadobiju na novim izborima povjerenje. U takvom odnosu narod je kriv za korupciju, za nefunkcioniranje vlasti, za kriminal i za nerad, za pljačku državnog novca i društvenih dobara. Zato i ne treba da nabavljaju vakcine jer ih i nije briga niti imaju odgovornost, ne samo za zdravlje već i za sveukupne interese naroda.

Vlast odgovornost vješto fakturira drugome i time sebe opravdava i iznova legitimira za nove mandate. Politički lideri se nadmeću u izjavama i aferama kako bi zamaglili postavljanje stvarnih pitanja odgovornosti vlasti za rad, za progres, za mjere i akcije koje trebaju i moraju da poduzimaju. Takvom političkom strategijom i taktikom su stvorili privjeskom sva legitimna tijela u državi koja u suštini postoje radi imitacije demokratije, a ne radi kontrole vlasti i njenih mjera. Parlamenti su postali isprazne pričaonice političkih uhljeba koji služe svojim liderima, a ne potrebama i interesima.

Da sve nije izvan društvene, pa i pravne odgovornosti, govori i najnoviji potez Tužilaštva BiH u slučaju ”Memić”. Javnost i građani su, uz pomoć hrabrih ljudi, odanih pravdi i pravičnosti, kako u Tužilaštvu tako i u advokatskoj profesiji i na medijskoj sceni, konačno učinili prve korake da počinioci zločina budu suočeni s posljedicama. Dakle, pravda je spora, ali dostižna, stara rimska izreka potvrđuje se i kod nas na djelu.

Iz ovoga bi svi nivoi vlasti morali izvući pouku da su građani nosioci državnog suvereniteta, da država postoji da omogući i ostvaruje prava i slobode čovjeka i građana, a ne zarad političkih klanova koji moć koriste kao svoje pravo bez odgovornosti za zakonitost i posljedice. Tužilaštvo je jedan od mehanizama državne moći.

Njegov rad je neproduktivan ukoliko ga ne prate i svi drugi vidovi društvene odgovornosti za zakonitost i postupanje, kako u pravima tako i u obavezama, ne samo građana već i svih struktura vlasti.

Istini za volju, treba reći da je srušen jedan vrijednosni sistem prije skoro 30 godina, novi se nije konstituirao. Za konstituciju novog vrijednosnog sistema mora se polaziti od principa odgovornosti vlasti za posljedice, odgovornost pojedinca za svoje postupke bez obzira na politička, etnička ili bilo koja druga načela. Bijeg u etnicitet, nacionalitet, političke skute je formula koja dominira našim prostorima već tridesetak godina. Takva logika i praksa je porodila tragediju u stradanju naroda, u razrušenom sistemu vrijednosti, u privrednom i privatizacijskom metežu, u odlasku mladih iz „demokratije“ u „autarne“ zemlje koje drže do prava čovjeka i prava na rad i napredak.

Nacionalisti nude nacionalizam kao demokratsku vrijednost, a materijalna dobra osvajaju kroz političku dominaciju i time vrše eksproprijaciju građana na rad i na političko djelovanje i njihovo predstavljanje.
Uzaludni vapaji

I na kraju, često se pitamo zašto građani imaju slab identitet s državnom pripadnošću. Za tu dihotomiju okrivljuju se nacionalna identifikacija, politička stratifikacija, entitetska orijentacija, religijska pripadnost i sl. Često čujemo uzaludne vapaje zašto se ne osjećamo Bosancima i Hercegovcima, zašto se ne identificiramo s državom Bosnom i Hercegovinom.

A odgovor je jednostavan. Šta je država BiH sa svim strukturama vlasti uradila da njeni građani budu slobodni, da žive u državi koja poštuje i primjenjuje načela prava čovjeka i pravičnosti vlasti i sistema, da imaju pravo i mogućnost na rad i zaradu, na ekonomski prosperitet i ekonomske i socijalne slobode? Država se potrudila, u svom proteklom djelovanju, da učini sve suprotno od onog što demokratski sistemi primjenjuju kao načelo i svrhu postojanja.

Država Bosna i Hercegovina je kroz privatizaciju opljačkala svoje radnike i građane, bezočno ih ostavila bez posla i bez primanja, stavila čovjeka u poziciju da stalno nešto dokazuje, od tog da je živ, do tog da je njen državljanin, da ima svoju imovinu i da njom raspolaže. Uprava je usmjerena da onemogući ostvarivanje individualnih i kolektivnih prava, a ne da bude u funkciji čovjeka i njegovih potreba.

(Autor teksta je redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu)