Profesorica Azra Ekinović iz Zenice: Dijete pamti vrijeme provedeno s njim, a ne markiranu odjeću i skupe mobitele

Sa djecom trebate razgovarati kao sa malim ljudima, jer oni odlično znaju šta je dobro, a šta loše kada im se to na njihovom nivou objasni.

Ovo je za “Avaz” kazala Azra Ekinović, profesorica razredne nastave, učiteljica u Osnovnoj školi “Meša Selimović” u Zenici.

Žena koja već tri decenije radi u obrazovanju, koja svojim znanjem, pristupom i principijelnošću odgaja nove, zdrave generacije mladih ljudi, tokom svoje karijere susretala se sa različitim primjerima, ali nakon vijesti o masakru u školi u Srbiji sinoć nije spavala.

Priča o empatiji

– Zbog toga smo današnji čas iskoristili da pričamo o empatiji, da pričamo kako da prepoznamo koliko je važno da o svemu razgovaramo, a školu da shvatimo kao prijateljsku ustanovu – kaže Ekinović.

Dodaje da je sve probleme spriječiti nego liječiti, pa i najbezazlenijoj situaciji pristupa veoma ozbiljno, jer “svaki problem u početku je zrno koje vremenom klija”. Navodi primjer djeteta iz razorene porodice, s traumatičnim djetinjstvom, koje je odgajano ili fizičkim kažnjavanjem, ili odobravanjem svih postupaka učenika i svađom sa okolinom da je dijete u pravu.

– Onda sam imala velike probleme. Majka mi je prijetila i ombudsmenima, ali čvrstim stavom da mu ne dozvoljavam ono što nije za njega, a hrabreći ga za svaki pozitivan korak, na kraju sam uspjela da izvedem tu generaciju. On je danas dijete koje je pristojno, ispunjava savjesno svoje obaveze, ima vrlodobar uspjeh, a ranije je i u gradu bilo prepoznato kao budući kriminalac – dodaje Ekinović.

Naglašava da je u ovom vremenu veoma važno educirati roditelje da njihovo dijete nije samo njihova briga, a da svi drugi djetetu nisu neprijatelji. Jer, osim porodice, kaže Erkinović, dijete odgaja i familija, komšiluk, škola, društvo – svi zajedno su u sistemu.

Na sadašnju generaciju roditelja djece tinejdžera i rat je ostavio posljedice, a nakon rata nam je instaliran sistem u kojem dijete ima prava, ali ne i odgovornosti.

– Ja to ispravljam. Imamo mi UNICEF-ovu Nedjelju djeteta kad nam se iz ministarstva naredi da mi odradimo prava djeteta. Ja obavezno dodam “… i odgovornosti djeteta”. Premali su oni, ne mogu shvatiti koje su posljedice prevelike slobode. Njima se mora dati granica, koja se mora pomjerati u skladu s njihovim odrastanjem. Naši roditelji žive sa stavom da je dijete uvijek u pravu, naš sistem ne štiti nijednu ustanovu koja odgaja djecu, već su dijete i roditelji u pravu. Ne traži se uzrok tragedijama poput ove u Beogradu, već se pokušavaju, koliko vidim, naći opravdanja za porodicu – ističe Ekinović.

Osim potpune slobode, nije dobra ni suprotna krajnost, da od djeteta tražimo da ispuni naše želje i ima najbolji uspjeh u školi, te ga dodatno opteretimo i vannastavnim aktivnostima ne slušajući i ne primjećujući njegove želje i stavove.

– U bivšem sistemu imali smo neku “zlatnu sredinu” u odgoju, koja je bila najzdravija za mentalno zdravlje sretnog budućeg čovjeka. Prema informacijama koje prenose portali, taj dječak je bio žrtva ambicija svojih roditelja. Radi se o imućnim ljudima, koji su imali status “više klase” u društvu, pa su forsirali dijete da bi zadovoljili svoje ambicije. Imala sam slučajeva i u svojoj praksi da roditelji, koji imaju mnogo novca, imaju malo vremena za porodicu i djecu. Ovo je sistem u kojem je moguće brzo se obogatiti, a onda se djeci kupuju najskuplje stvari. Kad navrši 18 godina onda mu se kupuju skupi džipovi, pa nam na ulici stradaju ljudi jer dijete nije zrelo da ima takav poklon. Novcem i skupim poklonima djeci pokušavaju nadomjestiti nedostatak vremena provedenog s njima. Roditeljima svojih učenika uvijek kažem da dijete pamti vrijeme koje ste proveli s njim, kad ste razgovarali s njim i zaista ga slušali, postavljali mu pitanja. Dijete neće pamtiti markiranu odjeću i skupe mobitele, to ga ne čini sretnim – ističe naša sagovornica.

Značaj kućnog odgoja

Potrebno je shvatiti značaj kućnog odgoja, porodice kao stuba društva, vratiti osjećaj potrebe za druženjem, a materijalno svesti na onoliko koliko je dovoljno. Svoj posao učiteljica Azra radi srcem, pa i razrede sa buntovnicima i učenicima koji ne poštuju učitelja i pravila ponašanja u učionici pretvara u one koji je u špaliru pozdrave kad ulazi u školu.

– Danas ne znamo biti sretni. Od djece pravimo male “zombije” koji hodaju po ovom svijetu a ne znaju šta znači sreća. Ja sam u svom prvom razredu u prošlom polugodištu povela razgovor o klikerima. Djeca nisu čula za kliker, pa sam roditelje natjerala da mi kupe po kliker, od kartona im napravila “rošu”, pomjerimo klupe u učionici i igramo klikera. Neki dan me pitaju kad ćemo opet igrati klikera, ali sada je vrijeme lijepo, ja sam im pokazala kako se igra, a oni to mogu raditi i sami – s osmijehom priča Ekinović.

Mobiteli na času

Mobiteli na času se moraju gasiti, jer djeca moraju razvijati mozak, a petice ne daje lako već po zasluzi, jer nije realan sistem u kojem nam djeca školu završavaju s prosjekom 5,0. Poručuje da djecu treba usmjeriti ka ispunjenju njihovih, a ne naših želja i dati im slobodu da biraju svoj put i slijede svoje snove.

– Tu sam da djeci pružim sigurnost, zadovoljstvo obrazovanja i ponudim im dobre temelje bilo koji smjer i struku sutra da izaberu. Da ostvare svoje snove. Ima jedna izreka – učiteljica je pitala djevojčicu šta želi biti kad poraste, a ona je odgovorila da želi biti sretna. E to je to – zaključuje učiteljica Osnovne škole “Meša Selimović” iz Zenice Azra Ekinović.

Avaz