Profesorica Salibašić: Teško mi je vidjeti pune kafiće, a mi djeci ne damo da se vrate u škole

Globalna pandemija koronavirusa uskoro će ući u drugu godinu. Za to vrijeme, učenici osnovnih i srednjih škola završili su jednu i počeli sa drugom školskom godinom. Dok se bavimo saniranjem posljedica pandemije u privredi, kao društvo smo gotovo zaboravili na djecu i mlade, koji proživljavaju posljedice na svom mentalnom zdravlju.

Naša gošća u emisiji Iza naslova je Adila Salibašić, profesorica u Drugoj gimnaziji Sarajevo.

– Prosvjetni radnici imaju malo vremena za sebe. Najčešće čujemo probleme roditelja, jer je obrazovanje u kući i oni snose dio odgovornosti. To je jedna velika učionica već duži period. Nije lako biti profesor, ali mi nismo jedini, svaka profesija ima svoj izazov. Mislim da većini ljudi to ne predstavlja veliki problem, pravi problemi su tamo negdje iza u sistemskoj podršci, kaže Salibašić.

Ona ističe da se sad javlja određeni oblik anksioznosti, naročito u tinejdžerskim godinama kada uče komunicirati na ozbiljniji način svojstven odraslima, kada grade prijateljstva, grade odnose.

– Sada je jedno od aktuelnih pitanja kako se vratiti u školu. Izolovani su godinu dana u njih životima to je skoro dvije školske godine. Tako da u suštini u glavama većine nas u obrazovanju imamo osjećaj da smo dvije godine osuđeni i zatvoreni. Da ne govorimo o silnim problemima kao što su pristup online nastavi, internet konekcija, prostor. Dešavalo mi se da kažem nešto i da neko od učenika kaže sačekajte da izađem u hodnik da vas čujem. Bojim se da će posljedice biti nesagledive i da smo zaboravili normalno komunicirati i ponašati se, govori Salibašić.

Dodaje da je tužno da kafići rade, a škole ne mogu.

– Odluke su bile takve kakve jesu u skladu sa epidimiološkim mjerama. Meni je teško kao običnom građaninu proći kroz grad i vidjeti pune kafiće, a mi djeci ne damo da se vrate u svoje okruženje. Škola je mjesto gdje učenici provode najveći dio svog vremena, a mi kao društvo puštamo da rade kafići i sve ostalo, ali škole ne mogu, izjavila je Salibašić.

Navela je i da za sada nema naznaka da se učenici vrate u školu, a da se stalno govori da će se ići na ublažavanje mjera.

– Prisutna je anksioznost i vidljiva je. Svi smo u istoj oluji, ali ne u istom čamcu. Zavisi kakav je ko tip osobe, i koliko je imao prilike u životu nositi se sa nekim izazovima. Sa djecom pokušavate razgovarati, zovete roditeljem, pravite dogovore kako iznaći rješenje. Mene su moji učenici zamolili da ih vodim u pozorište pa makar ilegalno, kaže kroz smjeh Salibašić.