Psihologinja Nela Marinković: Suočavanjem sa strahom prevazilazimo anksioznosti

Napad panike i anksioznost su sve češći problemi s kojim se susreću ljudi u našem društvu. Anksioznost kao emocija je prirodno stanje, međutim može prerasti u poremećaj koji se osim medikamentnom terapijom, prevazilazi i različitim vidovima psihoterapije.

Anksioznost, tjeskoba i napadi panike su stalno prisutan osjećaj koji ne jenjava ni kada nemate razloga biti pod pritiskom. Često tjeskoba može preći u anksiozni poremećaj koji se uspješno tretira putem psihoterapije. Među mnoštvom psihoterapijskih pravaca ističe se kognitivno-bihevioralna psihoterapija koja naglašava utjecaj mišljenja na to kako se osećamo i kako se ponašamo.

Svi kognitivno-bihevioralni pristupi bazirani su na kognitivnom modelu emocionalnih reakcija, koji podrazumijeva da naše misli uzrokuju naša osjećanja i ponašanja, a ne spoljašnji događaji sami po sebi. To znači da je moguće osjećati se i ponašati se bolje čak i kada se nezadovoljavajuća situacija nije promijenila.

Nela Marinković, psihologinja i RE&KBT psihoteraput, govorila je o tjeskobi, napadima panike i kongitivno-bihevioralnom pristupu za prevazilaženje anksioznih poremećaja.

Na početku Marinković kaže da razgovor o mentalnom zdravlju nije nešto što je bilo ustaljeno u našoj kulturi, niti poželjno, te da smo dugo krili i izbjegavali govoriti o tome.

“Usudit ću se reći, zahvaljujući pandemiji, koja po mnogo čemu nije dobra, desilo se to da je važnost očuvanja mentalnog zdravlja u medijima često pominjana uz važnost očuvanja fizičkog zdravlja. Na taj način gostovanja, intervjui, izjave, članci psihologa o temi mentalnog zdravlja, a prvenstveno anksioznosti, postaju sve dostupniji. Razgovor o mentalnom zdravlju je za nas dugo imao negativnu konotaciju, sada kako smo sve izloženiji temama o istom, postaje učestaliji u govoru, a samim tim i manje ‘tabu'”, kazala je.

Prije svega, anksiozost kao emocija je prirodna i svojstvena čovjeku. Definišući anksioznost, psihologinja naglašava da je to precjenjivanje opasnosti događaja u budućnosti, a potcjenjivanje naših kapaciteta da se iznesemo s tom situacijom/događajem.
“Postoje različite klasifikacije šta je to zapravo ‘poremećaj’, ali najbolje se voditi onim što osoba navodi da je sprečava u življenju života i obavljanju za nju važnih, neophodnih ili željenih ponašanja”, navodi.

Psihologinja kaže da bismo bolje razumjeli anksioznost, prvo je moramo razumjeti.

“Anksioznost se ispoljava na tri nivoa: fiziološkom (možemo je osjetiti na osnovu različitih senzacija u tijelu: znojenje dlanova, mučnina, vrtoglavica, izmaglica, pliće, a ubrzanije disanje, crvenilo u licu, osjećaj ‘oduzimanja’ nogu ili ruku i slično), misaonom (predviđanje budućnosti koje prati briga, strah, potcjenjivanje vlastitih kapaciteta, doživljaj nemogućnosti da se problem riješi….), ponašajnom nivou (izbjegavanja situacija u kojima se anksioznost intenzivira, kod nekih ljudi je to npr: javni govor, kod nekih tržni centar, odgovaranje, izlazak iz kuće…)”, pojašnjava.

“Napadi panike su vrlo neugodna stanja koja su praćena intenzivnim senzacijama u tijelu. Ukoliko osoba ima napad panike i osjeća se uznemireno povodom njega, najbolje je da zajedno s psihoterapeutom kroz nekoliko seansi razumije šta se dešava i kako da mijenja svoje emocionalne odgovore, uvjerenja i ponašanja. Teško je na ovakva pitanja dati neki sveopšti odgovor”, dodaje.

Psihologinja smatra da kognitivno-bihevioralna psihoterapija predstavlja jedan od naučno najprovjeravanijih psihoterapijskih pravaca. Mnogobrojna istraživanja ukazuju na efikasnost ovog psihoterapijskog pravca, stoga opravdano dobija mnogobrojne preporuke za različite probleme koje čovjek identifikuje.

“KBT podrazumijeva, najopštije govoreći: identifikovanje problema koje klijent želi prevazići, postavljanje ciljeva do kojih žele da dođu kroz terapijski proces, identifikovanje emocija i ponašanja koja su odmažuća, traganje za uvjerenjima koja dovode do pomenutih emocionalnih poteškoća, zatim mijenjanje uvjerenja, uvježbavanje novih efikasnijih uvjerenja, učenje novih potrebnih vještina. I na kraju izlaganje klijenata, tačnije postepeno suočavanje sa strahovima koje je prethodno izbjegavao, a za koje sada ima sve potrebno da bi ih savladao”, pojašnjava.

Također, Marinković navodi da KBT terapija u kontekstu odnosa psihoterapeut-klijent podrazumijeva neprestanu empatiju i saosjećanje prema klijentu i njegovom problemu, psihoedukaciju klijenta o različitim procesima kroz koje klijent prolazi za vrijeme psihoterapije. Zbog svega navedenog važno je da su klijent i terapeut motivisani za rad te da ostvaruju odnos pun povjerenja u kojem jasno može da se govori o emocijama, ponašanjima i sl.