RAMAZANSKE PRIČE: Mujezin Mujaga – Alija Nametak

Nije junaštvo svačija odlika, a i za strah kažu da je dobar kome ga je Bog dao. A Muji Handžiću dao ga je izobilja. U bitnosti on je bio Mujo, Mujo obični, a u čaršiji i mahali zvali su ga Mujagom. Imao je na Baščaršiji među onim »krevetima«, dućanićima bez katanca, dok ne izgorješe, i on svoje krpedžijsko mjesto, dakle ipak neko zanimanje, a uz to je bio i mahalski mujezin u jednoj vratničkoj džamiji. Odatle mu onda privezaše uz ime agaluk, Mujaga. Trebalo je i ljeti i zimi rano ustajati i okujisati na sabah, a u veče ostati do kasno, da se i na jaciju okuiše. Pa kad bi ljeti za kratkih noći poneki muezin, da ugodi mladoženjama i pospanim poslenicima, zaokujisao »travničku« jaciju, naš je Mujaga čekao do zadnjih, da se ne klanja izvan vakta.

Mujaga je bio u volji svojim komšijama i u čaršiji i u mahali, ali su ga zadirkivall samo zbog njegove velike strašljivosti. Šta je zec, šta li žaba, što se tiče strašljivosti!? Zec se može pritajiti, da pokraj njega prođeš, a da ne skoči iz grma; žaba de skočiti ispred tebe u vodu, ali će se onda nasred lokve okrenuti i drsko te gledati. A naš Mujaga se svaki put strekuo i kad bi top uz ramazan u iftar pucao. Desilo se jednom da mu je kandilj ispao iz ruke, kad ga je izdigao da ga iznese na vanjsku stranu šerefeta, kad je pukao top. Naravno, bilo je zbog toga zadirkivanja, ali su ga neki uzimali u obranu, da se uzajifio od posta, pa mu onemoćale ruke i iz njih ispao teški kandilj. Također je bilo trke zbog tenešira i tabuta, koji su bili složeni u džamijskon hajatu, a kojima su ga strašili obijesni mladići iz mahale.

Pa iako je on znao da će umrijeti kad mu vakti-sahat dođe, iako se klonio svega što bi ga teretilo na Sudnjem danu pred Bogom, makar da je svakog jutra budio ezanom ljude, da je namaz bolji od spavanja, pozivao ih na molitvu, na spas, ipak nije mogao u svoje srce uliti hrabrosti, nego je zbog velike strašljivosti bio na podsmijeh i šprdnju svojim komšijama. Svi oni bogatiji oko njega dozvaljavali su sebi napakositi mu i napraviti i bolnu šalu, da se u svom učmalam životu zabave, za što bi mu dali neku materijalnu odštetu. Poslali bi po njemu »lonac« i somune čak gore »Pod hrastove«, gdje treba da ih pričeka, a da će oni odmah doći, samo dok obore »jednu-dvije ljute«, pa će se zajedno počastiti. On se naravno nije svraćao, kao mujezin, u krčme, da bi poslije zajedni+o s njima išao, nego bi ih čekao: čekao, a njih nikako nema. Staknuo bi gore, na zeleni, vatru, primaknuo lonac da se podgrije, pa kad ih ni do ićindije ne bi bilo, odriješio bi »lonac«, u njemu kamenje i stari poderani đonovi. I što je najgore, on bi to brzo zaboravio i opet se dopustio na isti način prevariti. Makar da mu je smrt kojega komšije donijela više nego je bio njegov ajluk za tri mjeseca, on se klonio takva dobitka, jer je valjalo deverati oko mrtvaca, a to mu nikad nije bilo u volji. Zato su ga i prepadali zavlačeći se u tabute pred džamijom lomatajući njima, kad bi on otvarao džamijska vrata na sabah, dok je još polumrak ležao na zemlji. Njemu je svaki put trebalo u takvoj prilici otići kući i promijeniti donju preobuku, a dotle bi mu sabah izašao iz vakta. Ali jednog dana im ni to nije bilo dosta. Kad je džemat toga jutra izašao iz džamije, počeli su sve jedan po jedan prilaziti Mehagi Bilaloviću i izražavati mu taziju. Mujaga je prišao i pitao tko je to umro, jer se nije čulo da je tko u Bilalovića bolestan, a onda rekoše, da je sijeda hanuma, Mehagina mati, fudžaeten umrla. Pozvaše Mujagu da izmjeri mejita pa da ide naći rakare da kopaju mezar. Kad su došli u Bilalovića avliju, Mujaga odreza veliki prut od fatmačića i ponese ga u sobu, gdje je ležao »mejjit«.

U sobi je mirisalo na úd, a »mejjit« je na sredini sobe ležao na leđima, glavom okrenut zapadu a nogama istoku, pokriven bijelim čaršafom preko cijelog tijela. Okolo su bile prosrte kožice i šilteta, na kojima se sjedjelo cijelu noć, takatuk je bio pun opušaka, luga i izgorene duhanine iz lule. To su ljudi sjedjeli i sijelili kraj mrtvaca, pomisli Mujaga. Onaj što je sjedio sâm u sobi, dak su ostali muškarci bili u džamiji, ustade sada i polako se izvuče iz sobe, pritvorivši vrata i zakljukavši ih. Obazirući se, Mujaga kleknu na desno koljeno i spusti prut preko »mejjita«, kad »mejjit« poče polako dizati glavu, a zatim cijeli gornji dio tijela. Mujaga bi pa prođe. Svaka mu se dlaka na glavi nadiže, a sav nasrhnu u tijelu. Obazrije se po sobi kao da traži od koga pomoć, ali u sobi baš nikoga osim njega i mrtvaca. Vrati se pogledom na mrtvaca, a ono mrtvac leži kao što i treba da leži. »To mi se prisnilo«, pomisli Mujaga u sebi i uze prut, pa ga položi preko trbuha i prsa mrtvaca, a vrh mu nadnese tačno na tjeme mrtvačevo. Ali dok je na prutu bilježio dokle dosežu nožni prsti, mrtvac opet oživje i podiže polako glavu, a onda cijeli trup. Spade s njega čaršaf, a Mujaga nemade kada vidjeti da to nije ni žena, akamoli mrtva žena, nego skoči pa na vrata. Zanijemio od straha grebao je samo prstima oko šteke, dok su se vani valjali od smijeha. Napokon osjeti malo snage u grlu pa vrisnu neartikulisanim glasom, a i u tijelu mu oživi mrtva snaga, pa odvali bravu i klisnu preko kamerije na basamake, ali i tu su mu ponovili igru, kao što su i često puta prije, da bi na svaku pojedinu stepenicu stavili tespih. Stao je na najgori basamak, pa odmah na peti odozgor, i u jednom komadu sletio na hajat, a odatle na avliju, pa na sokak i odmah krenuo strmu niz Vratnik. Zaustavio se istom na Baščaršiji i osjetio da opet mora mijenjati preobuku. Ali to je bila i posljednja šala na račun Mujage Handžića. Od velika straha i drugih nedaća lôgom leže da se više ne digne. Malo po malo sabralo se čudo bolesti, da je hećim, kad ga je pohodio, mogao samo reći: »Sastali se ušćap i mijena.« Ponetko od njih koji su se cijeloga vijeka šalili s njim poslao mu večeru, netko se raspitivao ima li nade da će ustati, i na taj način umirio savjest, što je uvijek mogao, bez bojazni da će kad kome odgovarati, grubo se našaliti sa siromašnim Mujom, Mujagom Handžićem.

I jednoga dana kad ga mahaljani snesoše do pred Begovu džamiju i odatle do Baščaršije, odakle ga prihvatiše hamali i rijetka rodbina, i novine napraviše jednu grubu šalu. Neki gazetadžija koji je lovio po čaršiji havadise zapisa u novinama, da je umro «ugledni građanin« Mujaga Handžić. Ljudi su se pitali, tko je taj ugledni građanin, a nisu nikako znali. Tek njegove komšije, koji su smatrali da samo njima spada epitet «uglednog građanina«, malo se osmjehnuše i osjetiše nehotičnu žaoku, kao da se sad mrtvi Mujaga naruga svima onima, koji su se njemu za cijela njegova života.

Dobivaj najvažnije vijesti porukom na Viberu: KLIKNI OVDJE